уторак, 1. мај 2018.

Tvoje ime prećutim



Tvoje ime prećutim kako ne bih naljutio dane. Jednom sam pokušao da im pobegnem, ali ne vredi, stalno dolaze novi, oni mi neće oprostiti ponovni gubitak sebe.

Tvoje ime prećutim jer će ga preuzeti ljudi i pretvoriti u reči. Ne želim da postaneš niz ustaljenih zvukova, nešto što će oni kroz sopstvenu bol pretvoriti u presudu. To mi je najteža kazna. Biti prinuđen da ih slušam kako pričaju o svojim patnjama, srećni što su pozvani da nešto komentarišu.

Tvoje ime prećutim, onako za svaki slučaj, jer nekada sam spadao u one zatvorenike koji će se sa osmehom vratiti zidovima svoga zatvora. Može se reći da još uvek ne verujem sebi, uprkos tome što sam savladao mnoge čuvare svoga uma i napokon pobegao.

Tvoje ime prećutim jer nije mu vreme. Kakva komedija od razmišljanja. Izreku „Sve u svoje vreme“ nasledio sam od kukavica. Valjda je tako lakše da opravdaš sebe kada ne činiš ništa onda kada je to najpotrebnije. Vreme, baš kao i istina, uvek je sada, a ja možda drugu priliku nikada neću imati. Čak iako to znam, ja nikada ne nastavim dalje. Taj korak mi ne treba. Taj korak mi treba.

Tvoje ime prećutim jer ako krenem da ga tražim u sebi, shvatiću da odavno ga nema. Nisam siguran da li sam to sanjao, ali jedne večeri sam izgovorio tvoje ime toliko glasno da sam ga slučajno ispustio i dao mu slobodu da putuje kud god poželi. Sada odzvanja daleko u večnosti, možda nekome bude proleće koje nikada ne prolazi.

Pričaš. Pitaju te. U kolekciji lepih trenutaka moje ime prećutiš. Znaš da je snažije od svega što ćeš ikada imati.


Autor: Andrija Jonić
Izvor: www.andrijajonic.rs

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.