Putevi srca

 

Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha.

C.Castaneda “Učenje don Juana”

Divno je ići  putevima srca. Pitanje je samo znamo li mi koji su to putevi i jesmo li ih u stanju razlikovati od puteva koji se samo pretvaraju da imaju srca? I što uopće znači da neki put ima srce? Većina ljudi misli da slijediti svoje srce znači raditi ono što nam se sviđa, onda kada to želimo, dok neki drugi ovaj  stav osuđuju kao sebičan. Ova dilema je vrlo česta u našim životima, samo je obično neosviještena, što znači da je na neki način potisnuta, ali  ipak proviruje kroz različite reakcije i osjećaje koji nas ponekad muče. Nemogućnost da donesemo neku važnu odluku, na primjer,  može biti jedna od poslijedica ovakvih razmišljanja.

Pitanje je naravno, tko je taj koji procjenjuje koji put je najbolji za mene? Je li to ego, ili moje Više ja odnosno moja Duša? Može li me ego zavarati i uveriti me da je neki put pravi za mene iako to baš i nije tako? Bezbroj pitanja…

Naša duša uvijek bira put koji je za najviše dobro kako naše, tako i svih osoba koje su sa nama povezane. To je put Mira i Ljubavi , ali ne podrazumijeva uvijek ugodu i nije posut ružinim laticama. To je jednostavno naš put, put našeg srca. A naš je zbog toga što nas na njemu očekuju određene prekretnice, teškoće i osobe koje nam pomažu da nastavimo dalje, razvijamo se  i mijenjamo. U ovisnosti o našim današnjim odlukama, taj put može se  stalno mijenjati, dakle nije nam zacrtan prije rođenja, već mi možemo utjecati na njega. Možemo dakle kreirati nove probleme na tom putu, baš kao što možemo i ukloniti postojeće. Sve ovisi od nas. Mi smo odgovorni.

S druge strane su putevi koji nam nude ugodnost i brže zadovoljstvo. Oni su zavodljivi i njima je sklon naš ego. Naravno, ego će nam lijepo objasniti da su njegove želje u stvari želje našeg srca i zato je važno da budemo oprezni s njim.

Nikako ne želim reći da putovanje putevima srca podrazumijeva muku i teškoće, naprotiv. Kada se zaista nađemo na tom putu, bit će nam savršeno jasno da smo u svakom trenutku upravo tamo gdje trebamo biti i da je svaki trenutak pravi jer nas vodi ka samospoznaji. Kada hodamo putevima srca, nećemo više procjenjivati događaje u svom životu kao dobre ili loše, ugodne ili neugodne, već ćemo jednostavno živjeti, prihvaćajući sve što nam život donosi. Ovo opet ne znači pasivnost i ogorčeno mirenje sa sudbinom, već prihvaćanje života s ljubavlju i zahvalnošću kao i jasnu spoznaju da su u  životu  neizbježni i događaji koji se našem egu ne sviđaju, što  ne znači da nama  nisu potrebni kao iskustva.

-Suzana Vemić, psih.
Centarprozor.com 

Izvor