четвртак, 24. март 2016.

Zašto baš šah?

ZBOG ČEGA ŠAH TREBA UČITI JOŠ U OSNOVNOJ ŠKOLI?

 
Istorija šaha

Kao igra postoji više od dve hiljade godina. Potiče iz Indije (prvi podaci se nalaze u Vedama). U samom početku i dugo potom imao je ekskluzivni karakter – igra je bila namenjena kasti Kšatrija (ratnika) radi izučavanja ratne strtegije. Kasniji podaci o šahu nalaze se u persijskoj književnosti, kuda je došao posredstvom Aleksandrovog osvajanja Pendžaba.

Drevna Kina i Egipat zasebno su razvili slične igre sa pločicama. Preko Arabije prelazi u severnu Afriku i mavarskim osvajanjima prenosi se u Evropu (Španiju) i zatim se dalje širi. U Rusiju dolazi nešto kasnije, direktno iz Persije. Keltski kraljevi su redovno igrali šah, a u srednjem veku on čini jednu od septem artes probitates (7 riterskih veština) koje su tvorile viteško vaspitanje. Kralj Ferdinand i Izabela od Španije, Volter, Napoleon, Bendžamin Frenklin bili su fascinirani šahom.

Sama igra je nabijena simboličnim značenjima. Crno bela shema šahovnice podseća na mandalu kao uokvirenu sliku kosmosa, ukazujući na borbu tame i svetla (jin i jang), sukob nagona i razuma, reda i slučaja, ispoljavanja raznih mogućnosti jedne sudbine… Ivice kvadrata ukazuju na 4 strane sveta, dok 64 polja simbolizuju kosmičko jedinstvo (shema je primenjivana pri izgradnji ranih hinduističkih hramova). Podsetimo se da i ukupan broj varijacija kineskih heksagrama u Knjizi promene iznosi 64.

Pogled na šah iz ugla pedagogije

U osnovi pedagoškog optimizma (vere u mogućnost obrazovanja) koji je tekovina francuskih enciklopedista i epohe prosvetiteljstva, jeste ideja da se mogu poboljšati performanse organizma (tela) i duha vaspitanika – intelekt, karakter, moral, emocije… Doduše, pedagozi su uvek bili pomalo podozrivi prema igri kao vaspitnom principu, verovatno, jer ona u čistom vidu ne doprinosi ostvarivanju nekog posebnog, unapred utvrđenog cilja. Ona razvija sposobnosti – ne daje recepte. S tog stanovišta postoji paradoks da što je igra dalja od realnog života , njena vaspitna vrednost je veća.

Šah je igra bogata simboličkim funkcijama u značenju te sintagme kako je shvata razvojna psihologija ili pedagogija. Strukturalno to je igra sa visokim stepenom složenost i čvrstim pravilima. Pijaže i njegovi sledbenici (Kolberg) su igrama sa pravilima davali prvorazredan značaj u moralnom razvoju deteta, dok su s druge strane Vigotski i njegovi učenici operacionalizovali pedagoške teorije posmatrajući čoveka kao animal symbolicum, a vaspitavanje kao interiorizaciju simbola kulture što je zapravo sprovedeno u duhu Kasirerove gnoseologije (materijalističko i dijalektičko tumačenje).
Postoje mnogi pokušaji da se savremene teorije vaspitanja opredmete u praksi. Kurikulumi (programi) u elementarnom obrazovanju zasnovani su na epistemologiji savremenih nauka, mada ne uvek dosledno. U tome postoje razlike između pre-školskih i akademski orijentisanih obrazovnih programa u školama. Pitanje sadržaja programa je uvek bilo važno pri njihovom kreiranju. Oni su integrativni na pre-školskom nivou; analitički organizovani po naučnim disciplinama u školi.


Didaktika dugo vremena nije širila svoj klasični repertoar. Škola Komenskog još uvek predstavlja obrazac. I uprkos jakom uticaju alternativnih pedagogija, škola ostaje tvrd orah konzervatizma.
Ipak, praksa je oduvek bila otvorena za različite inovacije kroz istoriju. Veza šaha i matematike privukla je pažnju još klasičnih mislilaca epohe. Među velemajstorima značajan broj su matematičari. Ali postoji i sasvim druga strana priče… Pedagoge je privukla činjenica da se među velemajstorima šaha sve više sreću… deca! Što uostalom poseća na Mocarta, Gausa (nisu šahisti), J.Polgar, B. Fišera…


Škola šaha za decu

Šah kao deo kurikuluma u obrazovanju: danas preko 30 država ima šah u školskim programima – u Rusiji je to slučaj već 40 godina unazad. Xon Lok pominje šah u svojim Mislima o vaspitanju (kao nezaobilaznog u formiranju i vaspitavanju savršenog gentleman-a); postoje već dugo vremena organizovani napori da šah postane deo obrazovanja na svim uzrastima. U Srbiji je šah fakultativni predmet u OŠ; 1935 ministar prosvete Kraljevine Jugoslavije preporučio je uvođenje šaha u tadašnje javne škole.

Koje su koristi od igranja šaha?

Šah je moćno sredstvo kojim vežbamo rešavanje problema (problem situacije);

Šah veoma doprinosi razvoju dečjih kognitivnih veština (zaključivanje,dedukcija, indukcija…);
 

Šah uči decu vrednostima ozbljnog rada;

Šah doprinosi jačanju samopoštovanja kroz samoostvarivanje, samoizgrađivanje;


Šah čini da dete shvati ličnu odgovornost za vlastite akcije kao i da mora da prihvati njihove posledice;


Šah izgrađuje timski duh, dok istovremeno jača individualnost;


Pomaže deci pri stvaranju i učvršćivanju socijalnih iskustava jer šahovnica (šahovska tabla,polje) ustvari, UOKVIRUJE konfliktnu situaciju – tj. stvara uslove za mirnu, bezbednu diskusiju;


Utiče drastično na koncentraciju, vizuelizaciju, anticipaciju, odmerenost, analizu, apstraktno mišljenje, planiranje, angažuje intuiciju;


Pomaže detetu i učitelju (odraslom) da bolje upoznaju jedni druge kroz trening situacije;
Šah čini dete pametnijim!!!


Kako učiti decu da igraju šah?

Puno je diskusija i mnogo ideja o tome kako decu, naročito mlađu, uvoditi u šah. Glavni problem na početku jeste kako održati entuzijazam i interesovanje deteta, dok ono ne razvije veštine koje su mu potrebne da ZAISTA počne da pobeđuje u igri.

Deca izgleda uče šah različito od odraslih: dok ovi drugi unapred razrađuju strategije, ekspertize, fokusirajući se na detalj preko koga dolaze do opšteg plana, deca počinju igru više na globalnom nivou, igrajući intuitivno što omogućuje detetu da rapidno širi svoju bazu znanja. U šahu, slično kao i u muzici i matematici prethodno iskustvo nije ograničavajući faktor, a vrhunski dometi su mogući kod i kod sasvim mladih. Deca mogu da uče šah već sa 3-4 godine.

Evo nekoliko pravila za tu svrhu, proverenih u praksi:

U početku, igrati sa detetom jednostavne završetke, npr. dati detetu figure kralja i dame, protiv kralja. Mogu se postepeno dodavati još neke figure. Ovo ne zahteva od deteta da predviđa mnogo poteza unapred.

Dati detetu da rešava situacije tipa mat u dva poteza. One mogu imati više figura i više složenih kombinacija, ali sa ograničenim brojem poteza.
Igranje cele igre u kombinaciji dete-dete ili dete odrasli (na jednostavnom nivou). Tako dete ponekad može da oseti zadovoljstvo pobede ili na kraju bar neće biti „potučeno do nogu“.

Za slučaj kad dete igra sa odraslim, iskusnijim igračima (ili sa računarskim programom), evo još nekoliko načina da se zadrži detetovo interesovanje:

dajte detetu neke olakšice (fore). Vremenske olakšice (pri kojoj dete ima do 10 puta duže vreme za igru) su, uopšteno, bolje nego olakšice u vezi figura (kada odrasli počinju igru bez nekih figura), zato što se tako više izobličuju igrovna situacija
tokom igre, obrnite šahovnicu jednom ili više puta. To može da se uradi nakon određenog broja poteza, ili na zahtev deteta određen broj puta (2,3) tokom igre
primenjujte pravilo taknuto-maknuto na odraslog igrača
primenjujte pravilo undo moveza dete (ali samo jednom za određeni potez)
ne treba namerno da poklanjate pobedu detetu. Gore navedene sugestije daće mu šansu da pobedi u borbi, ali ono to mora da zasluži.
Učenje dece šahu jeste nešto više nego samo učiti dete da igra šah. Igra šaha je nešto između umetnosti, nauke i sporta.

Aleksandar MILIVOJEVIĆ
Iz časopisa TRAGOVI

  

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.