TREBAT ĆEŠ MI U STAROSTI...

Trebat ćeš mi u starosti, kad budem gunđao, jer ne znam gdje su mi naočale,
da kažeš: “Eto ti ih na nosu, bleso matora.
Tako bi ti i srce još uvijek tražio,
da nije bilo mene da kažem da je na svom mjestu.”

Trebat ćeš mi u starosti,
da te se sa radošću sjećam,
umjesto da te se sjećam sa tugom.

Trebat ćeš mi u starosti, da te opomenem
kad kažeš: “E, kad se sjetim kakva sam bila”, da ne smiješ tako govoriti u mom prisustvu, jer si mi ljepša nego ikada.

Trebat ćeš mi u starosti, da joj se rugamo
kada nas pita gdje nam je bila mladost.
 
Trebat ćeš mi u starosti, kad izlapim,
da kažeš: “Bolje mozak, nego srce”.

Trebat ćeš mi u starosti,
da ne dopustiš da ostarimo.

Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš:
“A rekao si da me ne možeš voljeti jače”.

Trebat ćeš mi u starosti, da me grdiš
što tvrdim da doktori nemaju pojma i ne pijem lijekove, jer si ti najbolji lijek za moje srce.

Trebat ćeš mi u starosti,
da me izbaciš iz kuhinje, kad praviš kolače, sa riječima: “Strpi se, gori si od dijeteta”.

Trebat ćeš mi u starosti,
kao što mi trebaš sada, ali mnogo više.

Trebat ćeš mi u starosti, da me pitaš:
“Nije ti valjda opet do toga?”,
a ja da kažem: “Meni je uvijek do tebe”.

Trebat ćeš mi u starosti, da kažeš: “Izvini što sam vikala”,
a ja da te tješim: “Nisam te ni shvatio ozbiljno”.

Trebat ćeš mi u starosti, kad me zoveš DEDA, da kažem: “Reci, pile moje malo, pirgavo”.

Trebaćeš mi u starosti, da te volim
i kada me starost napusti...

Goran Tadić