недеља, 27. септембар 2015.

Jesenje misli

David Albahari

Šekspir je lepo zapisao: Bednici nemaju nikakav drugi lek osim nade


Kako godine odmiču, sve lepši i sve čudesniji postaje mi svet. Imam na umu, recimo, savršenu strukturu ruže i tajanstveni lavirint presečenog nara. Satima bih mogao da uživam u njihovom savršenstvu. Ili u kompaktnosti orahove ljuske, u navojima glavice luka. Kako jadno, u poređenju s njima, deluju „buka i bes“ ljudske egzistencije! Da, Šekspir je bio u pravu: život jeste jedno „veličanstveno ništa“, „priča koju idiot priča“ i od koje mi čujemo samo njegove neartikulisane glasove. Zaključak se sam nameće: Čovek je uljez u svetu koji nas okružuje, on je novopridošlica, došljak koji ne namerava da se prilagođava drugima, ali koji je rad da druge prilagodi sebi. Jedno pitanje i dalje ostaje: Ko je, onda, idiot koji priča životnu priču?
Pogledajmo ovako: na sceni su, da tako kažemo, čovek kao simbol ljudskog roda, svet kao simbol nekog nejasnog ali genijalnog nadahnuća, pesnik koji savršeno pretvara stvarnost u reči (i, dakako, reči u stvarnost) i, na kraju, idiot. Da je Šekspir svoju dramu (a reč je o „Magbetu“) pisao danas, politička korektnost ne bi mu dozvolila ni da pomene idiota a kamoli da ga uvede na scenu. Istini za volju, idiot se i ne pojavljuje na sceni jer u tom trenutku nije bio potreban autoru, ali nema sumnje da bi ga on brzo uveo u radnju samo da mu je bio potreban. A lako mogu da zamislim da bi Šekspirov izbor zapravo bila idiotkinja, odnosno, neko od dečaka sedefastih obraza koji su igrali ženske uloge u pozorištu tog vremena.
Dakle, na sceni koja je zapravo gola, te tako neodoljivo podseća na opustošene scene iz Beketovih drama, sedi idiotkinja, jedri dečak koji je izazovno odigao svoju haljinu, tako da mu butina zasija svaki put kada se pomeri. Malo kasnije, na scenu stiže Život, koji toliko pilji u dečakovu butinu kao da nikada nije video nešto slično. Pesnik, koji sedi u jednoj od loža, okružen ženama, pomišlja kako bi sve to trebalo preraditi i napisati novu verziju u kojoj bi život dobio mnogo veću ulogu. On je čak spreman da krene istog trena da se baci na posao, ali dospeva samo do vrata, odakle ga vraćaju nazad dve gole ženske ruke.
Možda bi, da je bard uspeo da se iskobelja, i taj čuveni citat zvučao drugačije i ne bi smetao onim čistuncima koji navodno žele da očiste jezik od svih nepravdi, ali ja sam ipak srećan da se to nije desilo. Jer, kada se osvrnem, vidim da su naši životi doista sastavljeni od blebetanja raznih spodoba, kojekakvih navodnih lidera, političara i bankara, kraljeva i generala, koji su se prosto nadmetali u tome ko će pre da nam pojede dušu. Pri tom se pravdajući da to rade samo zato da bi sprečili druge da nam urade isto. A za to vreme život se i dalje odigravao na onoj praznoj sceni na kojoj svi i dalje čekamo Godoa, iako ne znamo šta će se tada desiti. Ali zato uvereni da se u nadi nalazi bar neki spas.
Neki Beketovi junaci kasnije nalaze utočište u kantama za đubre, ali čovek ipak ne bi smeo da dopusti da neko od njega pravi otpadak. Dovoljno lepote postoji u svetu za sve nas. Pogledajte ružu ili pomirišite tek ubranu krušku, i pomislite: Ovo je moj svet i niko mi ga ne može oduzeti. Već su nam oduzeli sve što su hteli; već su nas pretvorili u poslušnike koji trčkaraju okolo kao zbunjeni mravi; već su nas ubedili da verujemo da život bez mobilnog telefona nije moguć (kao da pre izuma te sprave nije bilo života!) i tako nam omogućili da im omogućimo da, ako to požele, znaju sve o nama; već su nas naučili da bez pogovora prihvatamo svako spuštanje granice dostojanstvenog ljudskog života.
Sve to je zamenjeno nadom, nadom u bolji život, nadom u bolje sutra, bolje juče, bolje danas. Šekspir je lepo zapisao: Bednici nemaju nikakav drugi lek osim nade. Pitanje je samo dokle može da traje ta krhka struktura nade, koliki teret može da izdrži kada nas, kao most, jednom povede u tu obećanu zemlju u kojoj će svima nama biti bolje.
A ako ne bude? Ne sekirajte se, uvek nam ostaju kante za đubre.
David Albahari
 
Izvor Politika

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.