субота, 1. август 2015.

Ilindanske (dodolske) pesme

Nekadašnja božanstva, a kasnije hrišćanski sveci čiji se dani proslavljaju leti i koje je narod naročito poštovao i strogo pazio da ih ne uvredi radeći na praznik sreću se u ovoj pesmi kao članovi porodice božanskih bića. Među njima se samo Ognjena Marija sreće pod svojim hristijanizovanim imenom, dok se gromovnik podjednako naziva  i starim, paganskim i novim, hrišćanskim imenom, da bi se ta imena na kraju stopila u jedno (Perun Ilija). Kupalo i Koledo zadržavaju svoja paganska imena. Atributi i funkcije navedenih božanstava pripadaju u potpunosti paganskom sloju verovanja. Epiteti koji stoje uz imena božanske braće povezani su sa ulogom koju oni imaju u prirodnim procesima koji utiču na plodnost i, samim tim, na opstanak čoveka. Kupalo nosi epitet obilni budući da je pod njegovom vlašću onaj deo vegetativnog ciklusa od koga zavisi kako će prinosi poneti i koliko će godina biti rodna. Koledo je nazvan sabirnim jer njemu pripada vreme kada se letina sakuplja. Ključni faktor koji utiče na obilje, naročito leti,  jesu padavine, koje zavise od Peruna, pa on zbog toga nosi epitet daždljivi. Glavni deo pesme jeste dijalog između Peruna/svetog Ilija i Ognjene Marije, u kome je sadržana legenda o tome da Odnjena Marija pazi da sveti Ilija nikad ne sazna kada je njegov dan jer bi se on tada toliko radovao i pucao munjama i gromovima da bi ugrozio život na zemlji. Perun/sveti Ilija predstavljen je i u svojoj funkciji zaštitnika od zlih sila koji munjama osvetljava i otkriva a gromovima gađa i uništava demone.

Ilindanske  (dodolske) pesme

Dodolske povorke okupljale su se tokom leta u svakoj prilici kada je trebalo zaustaviti sušu i prizvati kišu. Na Ilindan posebno su se okupljale, budući da je Perun, čiji  je sveti Ilija u narodnoj religiji hristijanizovani naslednik, prema verovanju, upravljao munjama, gromovima i kišom. Dodole, sa vencima od trave, žitarica, vinove loze i grančica voćaka, išle su od kuće do kuće i pevale, a zatim ih je domaćica svake kuće polivala vodom po glavi i nogama, što je, prema simpatičkoj magiji, trebalo da izazove kišu. Na kraju su dodole darivane.
Iziđ, iziđ, domaćice
Vaj, dažde, vaj!
Domaćice Ratajice
Vaj, daždu, vaj!
Dođoše ti mili gosti!
Mili gosti iz daleka!
Sa oblaka daždljivoga
Od onoga Dažda silna
I njegova mila brata
Gromovnika tog Peruna.
Doneše ti lepe glase,
Lepe glase, lepše vesti:
Vedro nebo provali se,
Rosnu daždu otpustilo,
Odaždi ti te useve,
Tu pšenicu bijelicu,
Belu lojzu tu vinovu,
Tanka lana i konoplje.
Daruj, daruj, ratajice
naša mlada domaćice,
Daruj, daruj, nas daždole!
Svakoj daždi bela groša,
A toj daždi žuti dukat.

Dodole su ovde prikazane kao izaslanici bogova koji i sami pripadaju drugom, božanskom svetu, pa otuda sa njim lakše stupaju u kontakt i upućuju mu molbe. Ovo se, dakako, može posmatrati u svetlu onih istraživanja koja dodole povezuju sa kultom mrtvih. Darivanje se, u tom smislu, može poistovetiti sa prinošenjem žrtve. Uz gromovnika Peruna kao gospodar kiše pominje se njegov brat Dažd (Dažbog). Ova dva božanstva smeštena su na kišni oblak i treba da donesu padavine i tako obezbede bogate prinose.

Izvor

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.