понедељак, 13. јул 2015.

POUKE PREPODOBNOG SERAFIMA SAROVSKOG I

Sveti Serafim Sarovski  

ZBOG ČEGA SE OSENjUJEMO KRSNIM ZNAKOM?

Zbog čega se mi osenjujemo krsnim znakom? Krsnim znakom se osenjujemo tj. krstimo se, prvo radi toga da bi taj znak na nama video Bog. Da, braćo Bog vidi kada se mi krstimo, kada stavljamo na sebe znak krsta. A neki od vas se krste nemarno, brzajući, i nimalo se ne udubljuju u to što čine! Greh je tako krstiti se! Valja se krstiti sa pažnjom i strahopoštovanjem. Kažeš - nema sile u krstu?! Nije tačno, ima u krstu sile, i to velike, kada se krstiš kako treba - sa verom i strahopoštovanjem, i misleći o tome šta zapravo činiš. Krsni znak je znak zbog koga Bog obraća Svoju pažnju na nas i zbog koga na nas izliva Svoju spasonosnu dobrotu. Krsni je znak onaj pečat zbog koga Bog prima naše molbe. Moliti se, znamenujući se krsnim znakom, znači moliti se, iskati nešto u ime Isusa Hrista: "Ja nisam došao sam, mene je Isus Hristos poslao k Tebi, Gospode! A da je to stvarno tako, svedoči pečat Njegov na meni - krsni znak!"
Ako, pak, misliš, čoveče, da u krstu nema sile, zašto se onda uopšte i krstiš? Ili nikako ne stavljaj na sebe krsta, i onda će svi znati da nisi Hrišćanin, ili ga stavljaj onako kako treba: ne brzajući, sa strahopoštovanjem i pažnjom, udubljujući se u to što činiš!
Znači, mi se osenjujemo krsnim znamenjem da bismo privukli na sebe blagodat Božiju.
I još se krstimo toga radi da bi to video lukavi, naš neprijatelj - đavo. Da, braćo, neka i lukavi vidi kako se mi osenjujemo krsnim znakom, neka vidi zato što on taj znak ne voli. Kao što se boji Samog Isusa Hrista, tako se isto lukavi boji i znaka Hristovog - Krsta. Krst je najpouzdanije oružje protiv đavola, najjača zaštita od njega, najoštriji mač protiv - neprijatelja... Krsni znak čuva nas i štiti od svake neprijateljske sile. Kada valjano stavimo na sebe krsni znak, onda nas Anđeo Hristov čuva i štiti. Đavo beži od krsnog znaka, a Anđeo nam na krsni znak prilazi.
Najzad, mi se krstimo i radi toga da bismo pred drugima ispovedali Isusa Hrista, Koji je raspet na Krstu - da, neka ljudi vide Koga mi to ispovedamo, u Koga verujemo, u Koga se nadamo, Koga volimo, Koga poštujemo! A tebe je, međutim, ponekad stid da se prekrstiš! Znaš li ti kakav greh time činiš? To znači da se stidiš što si Hrišćanin - stidiš se što pripadaš Hristu, što u Hrista veruješ, u Hrista se nadaš, Hrista poštuješ i voliš!...
Ne, nemoj se stideti da priznaš da si Hrišćanin, da si Hristov, inače će se Isus Hristos postideti da te prizna Svojim na Strašnom sudu Svome i neće hteti da te primi u Carstvo Nebesko.
Prema tome, mi se krstimo radi toga da bismo pokazali da smo Hrišćani, da bi to video Bog, da bi video Anđeo-Čuvar naš, da bi video lukavi i da bi ljudi videli da smo Hrišćani.
Po tome kako se čovek krsti, može se odrediti i kakav je Hrišćanin. Čak se može i ovako reći: "Kako se ko krsti, tako i veruje"!
U duhovnom životu u svemu se počinje od malog. Ko ispuni malo, utvrđuje se u većem. Iz majušnog semena strahopoštovanja izrasta veliko stablo hrišćanske pobožnosti.


(preveo sa ruskog: R.L.)

O BOGU

Bog je oganj koji zgreva i razbuktava srca i utrobe. Dakle, ako u svojim srcima osećamo hladnoću, stud koja dolazi od đavola, jer je đavo studen, to prizovimo Gospoda i On će doći i zgrejati srce naše ne samo savršenom ljubavlju prema Njemu nego i prema našim bližnjima. Toplina izgoni stud dobromrsca.
Oci su napisali, kada su ih pitali: traži Gospoda, ali ne ispituj gde živi.
Boga ne nazivaj Pravičnom Sudijom, veli Prepodobni Isaak, jer na tvojim delima ne vidi se Njegova pravosudnost. Neka Ga je David i nazivao Pravosudnim i Pravednim, no Sin Njegov pokazao nam je da je Bog više - dobar i milostiv. Gde je pravičnost suda Njegovog, kada smo mi bili grešnici a Hristos je umro za nas (Isaak Sirin, slovo 90).
Gde je Bog, tamo nema zla. Sve što od Boga potiče, odiše mirom i korisno je duši, i privodi čoveka smirenju i
samoosuđivanju.
Bog projavljuje Svoje čovekoljublje prema nama ne samo onda kada činimo dobro, nego i onda kada Ga žalostimo i prognevljujemo - kako dugotrpeljivo snosi On bezakonja naša i, kada kara, kako milostivo kara!
Što je čovek savršeniji pred Bogom, to (vernije) hodi Njegovim tragom, a u svetlosti Istine Bog mu javlja Lice Svoje. Jer, pravednici, u meri u kojoj ulaze u sazrcanje Boga, vide na ovom svetu Lik Njegov kao u ogledalu, a tamo vide javljenje Istine.
Ako ne znaš Boga, nemoguće je da se u tebi probudi i ljubav prema Njemu, i Boga ne možeš ljubiti, ako Ga ne vidiš. A viđenje Boga dolazi od bogopoznanja, jer sazrcanje Boga ne prethodi bogopoznanju.
O delima Božijim ne treba rasuđivati puna stomaka, jer pri punom stomaku nema viđenja tajni Božijih.

O TAJNI SVETE TROJICE

Da bi pogledao u Svetu Trojicu, treba da se za to moliš Svetom Vasiliju Velikom, Svetom Grigoriju Bogoslovu i Svetom Jovanu Zlatoustom, koji su o Trojici učili, jer njihovo zastupništvo može na čoveka privući blagoslov Presvete Trojice. Toga, pak, da sam u Trojicu pravo gledaš, treba da se čuvaš.

O RAZLOZIMA DOLASKA ISUSA HRISTA U SVET

Razlozi dolaska u svet Isusa Hrista, Sina Božijeg jesu:
a) Ljubav Božja prema rodu ljudskom, jer "Bog tako zavole svet da je Sina Svoga Jedinorodnog dao za njega." (Jn. 3, 16)
b) Vaspostavljanje u palom čoveku lika i podobija Božijeg, kako o tome peva Sveta Crkva (1. kanon na Roždestvo Gospodnje, pesma 1: "Onoga koji je bio po liku Božijem, pa je prestupljenjem propao, koji je otpao od najboljeg, božanstvenog života, ponovo obnavlja premudri Tvorac".
v) Spasenje ljudskih duša, jer "ne posla Bog Sina Svoga u svet da sudi svetu no da se Njime svet spase." (Jn. 3, 17)
Dakle, i mi, sledujući cilju Iskupitelja, Gospoda našeg Isusa Hrista, treba da svoj život provodimo saglasno Njegovom božanstvenom učenju, da time zadobijemo spasenje duša svojih.

O VERI

Pre svega potrebno je verovati u Boga, jer "onaj ko prilazi Bogu, treba da veruje da Bog postoji i da nagrađuje one koji Ga traže" (Jevr. 11, 6).
Vera je, po učenju Prepodobnog Antioha, početak našeg sjedinjavanja sa Bogom: onaj ko istinski veruje, kamen je hrama Božijeg, pripravljen za zdanje Boga Oca, uznesen na visinu silom Isusa Hrista, tj. krstom, blagodaću Duha Svetoga.
"Vera, pak, bez dela je - mrtva", a dela vere jesu - ljubav, mir, dugotrpljenje, milost, smirenje, odmor od dela svojih, kao što je Bog od dela počinuo, nošenje krsta i život po duhu. Samo takva vera priznaje se za istinsku. Prave vere nema bez dela. Onaj ko istinski veruje, neizostavno ima i - dela.

O NADI

Svi koji imaju čvrstu nadu u Boga, uzvode se k Njemu i prosvetljuju sijanjem večne Svetlosti.
Istinska i mudra nada ogleda se u tome da čovek nimalo ne brine za sebe, i to iz ljubavi prema Bogu i radi dela dobrodetelji (vrline), znajući da o njemu brine Bog. Ako, pak, čovek sam brine za svoje poslove i Bogu se molitvom obraća samo onda kada ga snalaze neizbežne nesreće, ne videći u sopstvenim snagama sredstvo kadro da ih odvrati, pa tek tada počne da se nada u pomoć Božiju - ta je nada sujetna i lažna. Istinska nada ište samo Carstvo Božije, a uverena je da će joj i sve zemaljsko, što joj je potrebno u ovom prolaznom životu, biti darovano. Dok tu nadu ne stekne, srce naše neće moći da ima mira ni pokoja. Tek ta nada umiriće ga i u njega uliti radost. O njoj su upravo poklonjenja dostojna i presveta Usta rekla: "Hodite k Meni svi koji ste umorni i natovareni, i Ja ću vas odmoriti!" To znači da će umorni i natovareni nadu svoju položiti na Gospoda i da će tako naći olakšanje u trudu i strahu svome.
U Jevanđelju Lukinom rečeno je o Simeonu: " I bi mu obećano Duhom Svetim da neće videti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjeg" (2, 26). Pravedni starac nije gasio nadu svoju, no je čekao preželjenog Spasitelja i, s radošću Ga primivši na ruke svoje, rekao: " Sada me otpuštaš da idem, Vladiko, u preželjeno Carstvo Tvoje, jer sam primio nadu svoju - Hrista Gospodnjega".

O LjUBAVI PREMA BOGU

Onaj ko je stekao savršenu ljubav, živi u ovom životu kao da ga i nema, jer se smatra tuđincem u svetu vidljivom, sa trpljenjem iščekujući nevidljivo. On se sav izmenio u ljubav prema Bogu i zaboravio je svaku drugu ljubav.
Ko ljubi sebe, ne može da ljubi Boga. A ko ne ljubi sebe iz ljubavi prema Bogu, taj ljubi Boga.
Onaj ko istinski ljubi Boga smatra se strancem i došljakom na zemlji, jer u svome stremljenju ka Bogu dušom i umom sazrcava Njega Jedinoga.
Duša, ispunjena ljubavlju Božijom, u vreme izlaska svoga iz tela, neće se ubojati kneza vazdušnoga, no će sa Anđelima uzleteti kao iz tuđine u otadžbinu svoju.

O STRAHU BOŽIJEM

Čovek koji se poduhvatio toga da pređe put unutarnje pažnje, pre svega treba da ima strah Božiji, koji je početak premudrosti. U njegov um treba da su svagda urezane proročke reči: "Služite Gospodu sa strahom i radujte Mu se sa trepetom" (Ps. 2, 11). On treba da ide tim putem krajnje obazrivo, ispunjen strahopoštovanjem prema svemu sveštenom, a nipošto nemarno. U protivnom, treba da se boji da se na njega ne primeni reč Božija: "Proklet da je čovek koji nemarno tvori delo Gospodnje!" (Jerem. 48, 10). Obazrivost sa strahopoštovanjem neophodna je ovde zbog toga što je ono more (tj. srce sa njegovim pomislima i željama, koje smo dužni očistiti pomoću pažnje), veliko i prostrano, i što u njemu žive bezbrojni gadovi, to jest mnoge pomisli sujetne, nepravedne i nečiste, nakot zlih duhova.
Strah Božiji stiče se kada se čovek odrekne od sveta i svega u svetu, i sve svoje misli i osećanja usredsredi samo na zakon Božiji, i sav se pogruzi u sazrcanje Boga i osećanje blaženstva, obećano Svetima.
Ne možemo se odreći sveta i doći u stanje sazrcanja, ako ostajemo u svetu, jer dok se strasti ne stišaju, ne možemo steći mir duševni, a strasti se neće stišati, dok nas okružuju predmeti koji ih bude. Da bismo došli do savršenog bestrašća i dostigli savršeno bezmolvije (tihovanje) duše, treba mnogo da se podvizavamo u duhovnom razmišljanju i molitvi. A kako bismo u sazrcanje Boga mogli da se pogruzimo svecelo i spokojno i da se učimo zakonu Njegovom, i svom dušom se ka Njemu uznosimo plamenom molitvom, ako ostajemo usred neućutne graje strasti, koje međusobno ratuju u svetu?! Svet leži u zlu.
Ako se ne oslobodi od sveta, duša ne može iskreno da ljubi Boga. Jer je sve svetsko, po rečima Prepodobnog Antioha, za nju kao pokrivalo (koje je odvaja od Boga).
Ako mi, veli isti učitelj već živimo u tuđem gradu i ako je već naš pravi Grad daleko od njega, zašto se zadržavamo u tuđini i tu sebi stičemo polja i kuće? I kako ćemo zapevati pesmu Gospodnju u zemlji tuđoj?! Ovaj svet je oblast onog drugog, tj. kneza veka ovog (Slovo 15).

O ČUVANjU SAZNATIH ISTINA

Bez nužde ne treba drugome otkrivati srce svoje. Meću hiljadu moguće je naći samo jednoga koji bi sačuvao tvoju tajnu. Kada je mi sami ne čuvamo u sebi, kako se možemo nadati da će je sačuvati drugi.
Sa čovekom duševnim, treba govoriti o stvarima ljudskim, a sa čovekom koji ima razum duhovni, treba govoriti o stvarima nebeskim.
Ljudi ispunjeni duhovnom mudrošću, rasuđuju o duhu nekog čoveka shodno Svetome Pismu, gledajući jesu li njegove reči saobrazne volji Božijoj, i potom o njemu zaključuju.
Kada se desi da se nađeš meću ljudima u svetu, o duhovnim stvarima ne treba govoriti, osobito ako kod njih ne primećuješ želju da te slušaju. U tom slučaju, treba slediti učenje Svetog Dionisija Areopagita (u knjizi o Nebeskoj jerarhiji, gl. 2): postavši sam božanstven od poznanja božanstvenih stvari, i u tajnosti uma svoga sakrivši svetinju od neosvećenog naroda, čuvaj je, jer - kako Pismo kaže - nije dobro pred svinje baciti čisti, svetoliki i skupoceni nakit duhovnog biserja. Treba držati na umu reč Gospodnju: Ne mećite bisera svoga pred svinje da ih ne izgaze nogama svojim i, vrativši se, ne rastrgnu vas" (Mt. 7, 6). Zbog toga na sve načine treba da se trudiš da skrivaš u sebi riznicu darova Božijih. U protivnom, izgubićeš ih i nećeš ih više naći... A kada potreba iziskuje ili stvar dotle stigne, treba otvoreno delovati u slavu Božiju, shodno reči Božijoj: "Ja proslavljam onoga koji je Mene proslavio" (1. Car. 2, 30), zato što se put već otvorio.

O MNOGOSLOVLjU

Već i samo mnogoslovljenje sa onima koji žive životom drugačijim od našeg, dovoljno je da rastroji unutarnjost pažljivog (duhovno sabranog) čoveka. Najžalosnije od svega je što time može da se ugasi onaj oganj koji je Gospod naš, Isus Hristos, došao da baci u zemlju (našeg) srca: jer, ništa tako lako ne tuli oganj, koji Duh Sveti udahnjuje u srce monahovo radi osvećenja duše, kao saobraćanje i mnogoslovljenje i razgovor, izuzev onoga koji nam je na uzrastanje poznanja i približavanje Bogu (Isaak Sirin, slovo 8).
Zbog toga je radi sačuvanja unutarnjeg čoveka potrebno nastojati da uzdržavamo jezik svoj od mnogoslovlja, jer mudar čovek drži se ćutanja (Prič. 11, 12) i koji pazi na usta svoja, čuva dušu svoju (Prič. 13, 3)...
Pre nego što saslušamo reči nekoga o nekoj stvari, ne smemo odgovarati, jer "odgovarati na reč pre nego što je čujemo, bezumlje je i sramota." (Priče, 11, 12).

 Svetosavlje. org

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.