понедељак, 23. фебруар 2015.

O PATNjI, BOLU I TRUDU

STARAC JEFREM (FILOTEJSKI I ARIZONSKI)
OČINSKE POUKE
(IZBOR IZ PISAMA I BESEDA)




O PATNjI, BOLU I TRUDU

1. Neka ljubav našeg nebeskog Oca bude s vašim dušama kako biste se njome oživotvorili i doneli plodove poslušanja Njegovim životodavnim zapovestima. Svi koji hoće da žive pobožno u Hristu biće gonjeni (2. Tim. 3;12). Budući da svojom predanošću angelopodobnom načinu života sledite Hrista Spasitelja, vaša najveća dužnost je da prihvatite svaku patnju, bez obzira da li ona potiče od prirode, lenjosti, ogrehovljenosti ili od drugih ljudi. Ako hoćemo da živimo životom po Hristu, dužni smo da se pokorimo Božijoj volji, jer sve dolazi od Boga. Budući pak da dolazi od Boga, onda je to i Božija volja i Bog tako zapoveda. Zar se nećemo potčiniti? Zar nećemo uskliknuti zajedno s blaženim Jovom: Gospod dade, Gospod uze; da je blagosloveno ime Gospodnje (Jov 1;21)?
Tako ćemo poslušnošću i blagodarenjem pokazati svoju pokornost Božijoj volji. Zar se pokoran neće udostojiti da još ovde zadobije u sebi život večni? Da, on će živeti u vekove vekova!
Podvizavajmo se, dakle! Izoštrimo svoje duše na brusilici trpljenja, da bismo tvorili dela koja će biti ugodna Bogu. Ni patnja, ni bolest, ni nedaće, ni iskušenja ne mogu nas razdvojiti od ljubavi Hristove. Mi smo najpre i naučili da je uzan i težak put što one koji njime koračaju vodi u život bez žalosti. S leve i desne strane toga puta razbacano je trnje i čičak, i nužno je da budemo veoma pažljivi!
Na teškom putu, u iskušenjima bolesti i sl, trnje maloverja, netrpeljivosti i bojažljivosti razdire odeždu duše. Potrebno je, dakle, da to trnje iščupamo verom, nadom i ? trpljenjem, imajući kao uzor (praobraz, prototip) Isusa Hrista koji je mnogo stradao tokom čitavog Svog ovozemaljskog života. Mnogo trnja pozleđivalo je Njegovu svesvetu dušu, zbog čega je objavio: Trpljenjem svojim spasavajte duše svoje (Lk. 21;19).
Kroz bolesti i sve nedaće uopšte Bog nam kao Otac pokazuje svoju blagonaklonost jer traži način da nam preda Svoju svetost: Ako podnosite karanje, Bog postupa sa vama kao sa sinovima. Jer koji je to sin kojega otac ne kara? Ako li ste bez karanja koje su svi iskusili, onda ste kopilad a ne sinovi (Jevr. 12;78). Kad god patimo, jasno se pokazuje da smo čeda Božija. A ko ne bi poželeo da bude čedo Božije? Ako dakle želiš da budeš čedo Božije, patnje i iskušenja koja ti Bog pošalje pretrpi sa zahvalnošću, verom i nadom.
Čak su i iskušenja koja nam dolaze od ljudi u stvari poslata od Boga da bismo zadobili strpljenje, dugotrpeljivost, sažaljivost (sastradanje) i trpljenje, jer su sve to božanske osobine, kao što nam i kaže Gospod: On Svojim suncem obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima (Mt. 5;25). Zbog toga smo dužni da volimo svakog čoveka. Neka se u našoj duši ne pronađe ni trag od mržnje i zlobe, da bismo se mogli nazvati decom Božijom.
Stradanja koja doživimo tokom čitavog života nisu dostojna da se uporede s neizrecivim dobrima, od Boga priugotovljenim za one duše koje nose krst, bez obzira da li te patnje potiču od same (čovekove) prirode, od drugih ljudi ili od đavola. Kad god nas napadne neka strast ili slabost i mi joj se suprotstavimo, ona može biti uzrok da se udostojimo blaženstva: Blažen je čovek koji pretrpi iskušenje, jer kad bude oproban primiće venac života (Jk. 1;12).
Toga radi, čedo moje, sve pretrpi, jer se nevidljivo plete venac za glavu svakog čoveka. Gorka je zima, ali je raj sladak. Pretrpi mraz iskušenja, da bi tvoja stopala radosno zaigrala na nebesima.
2. Mnoge nas stvari žaloste, čedo moje, ali je blažen onaj ko sa trpljenjem i blagodarenjem prođe kroz patnje ovog privremenog života. Da, dužni smo da zablagodarimo Bogu, koji posredstvom patnji priprema naše besmrtne duše da postanu naslednice večnih dobara Carstva Nebeskog!
Oni nas karahu za malo dana prema svome nahođenju, a Gospod na korist našu, da budemo zajedničari svetosti Njegove (Jevr. 12;10). Posredstvom raznolikih patnji, On u nama tvori neizmernu večnu slavu.
Zbog toga nije niti potrebno niti korisno da očajavamo kada nas Gospod kažnjava. Naprotiv, svakoj duši će koristiti da bude savršeno pokorna Iscelitelju naših duša i tela, Koji u vreme različitih patnji operiše nevidljive duševne rane svakoga od nas, imajući za sveti cilj da nam podari (duševno) zdravlje, odnosno očišćenje srca od nedostojnih strasti.
Neizostavno smo dužni da tom svemudrom duhovnom Iscelitelju prinosimo neprestanu zahvalnost svojim delima, umesto da ga žalostimo bilo kakvim greškama.
Svi svetitelji su kroz život prošli uz mnoge patnje i višestruke muke, uprkos činjenici da greh nije imao nikakvo pravo da ih ražalošćuje. I pored toga, njihov život je često bivao istinsko mučeništvo. Kakvo ćemo opravdanje ponuditi mi, koji smo pali u mnoge grehe i koji smo njima obuzeti, kada za sebe tražimo pravo da kroz ovaj život prođemo bez muka i patnji? Sasvim je izvesno da smo odgovorni za greh i, prema tome, potreban nam je bič spasonosne kazne Božije, kako bismo imali tu sreću da blagodaću milosrđa našeg čovekoljubivog Boga budemo spaseni u Carstvu Nebeskom.
Po Njegovim čestim posetama, znam, čedo moje, koliko te Bog voli, isto kao i po tvom silnom trpljenju i po tvojoj neprestanoj blagodarnosti velikom Iscelitelju Bogu.
3. Zašto si tužan i sumoran dok koračaš putem Božijim? Trebalo bi da žale oni koji nemaju tu radost, koji su zaboravili na Boga i ne nadaju se u životvorni i večni izvor Božiji. Mi, međutim, koji verujemo u živog Boga i koji se u Njega nadamo, treba da se radujemo jer na nebesima imamo Oca koji nas voli više od svih očeva i majki i beskrajno se brine da nas učini dostojnima Sebe.
Mi padamo svakog trenutka, kažeš ti. Da, ja to ne poričem, ali znamo da naša priroda potiče od gline, da čezne za zemljom i da traži ono što je nisko jer je misao srca čovečijega zla od malena (Post. 8;21). Unutar sebe vidimo zakon koji teži da porobi našu slobodnu volju, da je podjarmi i učini robom greha (v. Rim. 7;23).
U svemu tome, međutim, trijumfuje naša dobra namera. Bog nam je dao duhovno oružje kojim ćemo se suprotstaviti svakom napadu satanskom: proslavljeni barjak krsta nade, žive nade u Onoga koji je rekao: Neću te ostaviti niti ću od tebe odstupiti (Jevr. 13;5), nade u našeg Hrista koji je bio prikovan za krst, i svi koji gledaju u Njega i u Njega se nadaju neće biti postiđeni.
Sveneporočna Krv koja je izlivena na krstu iskupila je grehove čovečanstva i iz nje je proistekao život. Blago čoveku koji se uzda u Njega (v. Ps. 34;8).
Budi odvažan, čedo moje. Tvoj bol će se preobraziti u radost. Ovaj bol će ti doneti veliko dobro. On te okružuje kao gvozdeni oklop tako da zlobne strele vezanosti za ovozemaljsko ne mogu odvojiti tvoj um od brige za nebesko i za tvoju besmrtnu dušu.
Bol će smeniti radost, a radost bol, kao što dan smenjuje noć. Takav je put koji je Otac svetlosti utvrdio za one što će se spasti. Potrebno je samo trpljenje i nada: ureži ih u dubinu svog srca i s tim će se suočiti sve što se tome protivi.
Priveži se za našeg slatkog Isusa. Prizivaj ga u svakoj nedaći. Položi na Njega brigu o svemu što te ražalošćuje i On će ti učiniti dobro, kao što je i Ana, majka proroka Samuila, tugovala što je nerotkinja i pala pred Gospoda, izlivajući pred njim dušu kao da je u istupljenju. Njena usrdna molitva nije bila uzaludna.
Ko se nadao u Boga i bio postiđen? To, naravno, ne podrazumeva nadu dostojnu osude nego delatnu nadu, odnosno nadu sjedinjenu sa duhovnim delanjem srazmernim našim snagama, inače to nije nada nego podsmevanje. Neka nas Bog izbavi od takvog lukavog nadanja!
4. Koliko čovek gubi kad zaboravi na svoje usinovljenje i kada ne pomišlja da ga Bog kažnjava kao sina! Istinskim roditeljima ljubav nalaže da apsolutno i neminovno strogo vaspitaju svoju decu. Budući da je Bog naš Otac, i On odgaja Svoju decu da bi ih vaspitao i učinio ih pričasnicima Svoje svetosti.
Sine moj, ne odbacuj nastave Gospodnje, i nemoj da ti dosadi karanje Njegovo (Priče Sol. 3;11). Veliko je zlo kad hrišćani zaborave svog sopstvenog Oca, Boga. Kada ih udari očinska palica (stradanje, žalost, iskušenje i sl), oni očajavaju. Bivaju nadvladani bezbrojnim pomislima, a njihovo odgajanje postaje veoma mučno i lišeno utehe.
Kako nam lepo kaže apostol Pavle: Zaboravili ste savet koji vam govori kao sinovima (Jevr. 12;5)! Zaboravili smo, kaže on, utešnu pouku koju nam Bog daje kao Svojim sinovima.
Neizbežno je da Bog vaspitava Svoju sopstvenu decu koju poznaje. Bog nema miljenika i Njega ne može nadvladati nezdrava ljubav, kakvu bezumni roditelji često pokazuju prema svojoj deci. Takva nezdrava ljubav kasnije često uzrokuje propast i večno kažnjavanje onih koje su voleli. Budući bestrastan i svet, Bog ne previđa pogreške Svojih ljubljenih čeda i ne zapostavlja njihovo vaspitanje zato što ne želi da ih žalosti. Ne i po hiljadu puta ne! On je Bog i istinski ljubi Svoja čeda. On će ih kažnjavati, On će ih savetovati, On će sputati njihovu slobodu i prekoreće ih na razne načine da bi njihove loše osobine preobrazio u Svoje svete osobine, u slavu i pohvalu Hrista Isusa.
Čak je i Hristos, ljubljeno Čedo Očevo, bio iskušavan u vaspitanju Božijem dok je boravio na zemlji, ali ne zato što je to Njemu, bezgrešnom Bogu bilo potrebno, nego zato što je to bilo potrebno radi čovekovog spasenja, radi naše opomene i primera, kako bismo i mi mogli da sledimo Njegove tragove: Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti (Mt. 26;39).
5. Neka u svim okolnostima umno oko tvoje duše bude okrenuto gore, odakle će ti doći pomoć.
Ma šta da se dogodi, nemoj gubiti nadu. Pojaviće se izlaz koji će odgovarati iskušenju. Bog neće dopustiti ili, bolje rečeno, neće čoveku dati breme koje prevazilazi čovekovu snagu. Ako već ljudi tako postupaju sa životinjama, onda će to još pre učiniti blagi Bog, koji je zbog ljudi prolio Svoju svesvetu krv na Krstu!
Istina je da će hrišćani, koji izdrže privremenu patnju, kroz nju zadobiti buduću večnu radost i počinak.
Nikada, nikada nećemo smatrati blaženima one ljude koji su ovde na zemlji neprestano živeli u radosti i miru. Naprotiv, trebalo bi da ih sažaljevamo, jer će im privremena radost postati prepreka za budući život.
Bog je milostiv, ali i pravedan. Milostiv je u sadašnjem životu, ali je nakon smrti pravedan sudija. Nije moguće da napaćenim hrišćanima ali onima koji su istinski hrišćani i koji to nisu samo po imenu - dodeli i večne muke. Tamo će im podariti neprestanu radost, koju više niko neće moći da im oduzme. Bog ne može bacati čoveka iz patnje u patnju. Prema tome, raduj se umesto da tuguješ, jer te Bog smatra dostojnim privremene patnje kojom ćeš zadobiti večni počinak.
Večna radost se čuva samo za napaćene hrišćane. U svetom Evanćelju, Gospod govori o bogatašu i ubogom Lazaru: Sinko, seti seda si ti primio dobra svojau životu svome, a tako i Lazar zla; sada pak on se teši, a ti se mučiš (Lk. 16;25).
Bog nikad nije pristrastan, i uvek čini onako kako je pravedno. Ako bi se osvrnuo na žitija svetih, zapazio bi neprestana iskušenja, patnje i stradanja. Tako su proveli ovozemaljski život. Nijedan sladostrasnik nije ušao u večno obitavalište koje je preispunjeno neizrecivom radošću. Naprotiv, tamo su ušli oni koji su patili i trpeli Boga radi i radi očuvanja zapovesti Njegovih.
Gospod kaže: U svetu ćete imati žalost; ali ne bojte se, ja sam pobedio svet (Jn. 16;33). To je rekao Bog koji je došao na zemlju i čitavog života patio i stradao. Najzad, kako je završio? Bio je podignut na krst kao prokletnik, da bi uklonio prepreku prokletstva.
Strašan bol potresao je srce Bogočoveka i On je kriknuo: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Zemlja se zatresla, a hramovna zavesa pocepala se po sredini, što se moglo i čuvstveno videti. Isto tako, na duhovnom (umnom, noetskom) planu, do temelja je srušen neprobojni zid prokletstva koji je stajao izmeću Boga i čoveka. Kada je Isus izdahnuo, sjedinilo se ono što je prethodno bilo razdvojeno. Čovek nije više bio samo prijatelj Božiji, nego je postao i Njegov srodnik, zadobio je blagodat usinovljenja i postao "naslednik Božiji i sanaslednik Hristov." Čovečanstvo je dalo Presvetu Prisnodjevu da bude Majka Sinu, i Hristos je od Njene prečiste krvi dobio telo. Ta obožena ljudska priroda sedi s desne strane Boga Oca, i Bog se vidi na nebesima, gde mu se i u toj ljudskoj prirodi klanjaju angeli.
Vidiš li gde se uzdigao ljudski rod? Postali smo bogovi po blagodati! Ali, zar se nešto od onoga što je tamo može zadobiti bez patnje? Mi ćemo stradati i patiti, ali će se jednog dana sve to okončati i biće zaboravljeno. Iznenada, večna Radost će široko otvoriti Svoje blago naručje i pozvati: Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni (patnjama) i ja ću vas odmoriti (Mt. 11;28).
U svakoj tvojoj radnji i delu, bez obzira da li ih izvršavaš rečju ili mišlju, imaj na umu da je svuda prisutan Bog Koji ih gleda i Koji će im jednog dana suditi. Iz takvih spasonosnih razmišljanja rodiće se strah Božiji, koji donosi veliku duševnu korist. Svagda vidim pred sobom Gospoda: On mi je s desne strane i Reč je tvoja žižak nozi mojoj (Ps. 119;105), rekao je prorok David. Otuda će proisteći i smirenje. Smirenoumlje se ne zadobija samo probama i iskušenjima, nego i bogomislijem i poznanjem naše sopstvene slabosti.
Treba razmišljati o tome koliko je čovek nemoćan i da ne može da učini nikakvo dobro, čak i ako je ono zasejano u njegovu prirodu. Naprotiv, on vrlo lako čini zlo, iako mu je ono nametnuto. Čovek želi da udovolji Bogu, ali ako u tome ne sadejstvuje blagodat Božija, dobro koje čini nije dobro; čak i ako želi da se potrudi, njegovo htenje i trud biće uzaludni ako mu Bog ne pomogne.
Kada čovek razmišlja o svojoj prošlosti, o vremenu dok nije poznao Boga i o tome koliko je grešio, oseća skrušenost, smiruje se, plače, traži oproštaj i razmišlja: "Ako me napusti blagodat Božija, ja ću čak opet činiti rđava dela!" U tom slučaju, dušu ograđuje izvesni strah sjedinjen sa smirenjem. Ovakvo razmišljanje naziva se poznanjem čovekove slabosti. Čak i bez (podvižničkih) napora i patnje, samo ovo poznanje će kao svoje plodove doneti smirenje i (duševnu) korist.
Da, dolaze iskušenja, ali većina njih nam se šalje zbog naše gordosti. Kada je čovek smiren, iskušenja će biti manja i lakša. On, međutim, mora biti spreman, kao kapetan broda koji nakon mirnog vremena očekuje buru. Kad neko nešto očekuje, nije mu čudno ako i dođe to što je očekivao. Čovek, dakle, uvek mora biti spreman i na taj način neće očajavati kada to dođe. Da li je moguće, čedo moje, da ne očekujemo patnju? Kroz patnju i žalost nasledićemo večna, beskonačna dobra. Što oko ne vide i uho ne ču, i u cpce čoveku ne dođe, ono pripremi Bog onima koji Ga ljube (1. Kor. 2;9).
6. Ne zaboravimo, čedo moje, da su svi svetitelji prošli kroz peć najraznolikijih iskušenja, saglasnih njihovom prizivu.
Ako se osvrnemo na znamenito žitije svete carice (avguste) Teofane, videćemo niz patnji koje su sledile jedna za drugom tokom čitavog njenog mnogostradalnog života. Mnogo je patila i trudila se da na sve načine - savetima, molitvama, suzama i primerima - vrati svog zakonitog muža, cara Lava Mudrog, koji beše zapao u greh. Ova sveta duša nosila je taj krst čitavog života. Sve te patnje, zajedno s njenim dobrim delima, učinile su je svetom.
Budi dakle trpeljiv, moli se, poslušaj savete i uzdaj se u Gospoda: Blažen je čovek koji se u Njega uzda (v. Ps. 34;8).
To je karakteristično za čovekov život na zemlji. Otkako je otpao od besmrtnosti, on sakuplja plodove svoje neposlušnost.
Ma koliko on to želeo i ma koliko se trudio i mislio da živi bez patnje, on to neće moći da dostigne, jer kušač prohodi ispod neba i obilazi zemlju (Jov 1;7), svakoga vejući kao žito i napajajući ga otrovom patnje zbog prokletstva Zakona (v. Gal. 3;10). Koga god pogledaš, koga god upitaš, svi će ti kao jednim ustima priznati da ih bode neki trn i da pate.
Postoje, međutim, različiti vidovi patnje. Neki pate zato što ne mogu da se naslađuju delima bezakonja. Drugi pate zakonito i sa dobrim razlogom. To je prirodna posledica. Kada postoji i duhovno znanje, patnje se usađuju u čoveka koji ih trpeljivo podnosi radi svog osvećenja.
Upravo to se dešavalo i svetoj Teofani: ona je zakonito patila, jer joj je muž bio neveran. Međutim, ona je posedovala duhovno znanje, pouku, i hrišćanski primer, trpela je i plakala, molila se i uzdala u Boga. Zbog svega toga, svetost se usadila u ono što je bilo zakonito.
Iz tog razloga, sve pretrpi i posredstvom patnje se posveti. Zablagodari Bogu koji te privremeno prekoreva radi večnog počinka.
Kada vidim ili čujem da neko živi bez patnje i da u svemu napreduje po svojoj volji, pomislim da ga je Bog napustio!
Što se nas tiče, neka nas Bog pridruži stradalnicima da bi nas upisao u knjigu života i da ne bismo ostali izvan božanske ložnice Hristove. Ma koliko da patimo, jednog dana he se sve to okončati i biti zaboravljeno. Preostaće jedino dela, dobra ili loša, koja će dušu pratiti do suda, gde će čuti veliku odluku.
Često me pokreće ova pomisao i zbog toga plačem. Šta ću ja, ubogi sveštenik, reći u svoju odbranu, kada se nađem na sudu Hristovom? Moli se da ne budem osuđen!
7. Ljubljeni moj u Hristu brate.., neka te blagodat naše Gospodarice Presvete Bogorodice sačuva od svega što bi oskrnavilo tvoju dušu! Amin.

Tuga i nevolja nađe me, zapovesti su Tvoje uteha moja (Ps. 119:143).
Patnje smenjuju jedna drugu i neophodno je da budemo trpeljivi. Razmišljanje o božanskom zakonu prosvetljuje nas kako da ih podnesemo, zašto dolaze i kakav je njihov cilj.
Dolaze da bi nas naučile da podnosimo bol, da bismo postali iskušani borci, sledbenici Onoga koji je bio raspet za nas i braća svih svetih koji su koračali trnovitim Krsnim putem, da bismo postali mučenici mučeništvom, prepodobni podvigom, hrišćani ispunjenjem svetih zapovesti i posredstvom raznolikih iskušenja koja potiču od sveta, đavola i drugih ljudi.
Niko se nikad nije spasao živeći u udobnosti i bez iskušenja. Otuda sledi da ćemo se, ukoliko budemo podnosili iskušenja, takođe i radovati, jer su tim putem prošli svi koju su se spasli. Budući da i mi želimo da se spasemo, ne postoji drugi put osim stradanja!
Patnje dolaze s ciljem da nas približe Bogu, jer žaloste i tište srce koje usled toga postaje meko i skrušeno. A kada je srce skrušeno, Bog će ga pogledati: Srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože (Ps. 51;17). Na koga ću pogledati? Na nevoljnoga i na onoga ko je skrušenog duha, na onog ko drhti od Moje reči (Is. 66;2).
Onoga ko ih podnosi s radošću i znanjem, patnje oslobađaju greha i kazne kakva za njih sleduje. U čoveku se obrazuje duhovni karakter i on postaje milostiv, smiren, blag i sl.
Onaj pak ko ne poseduje istinsko znanje o iskušenjima jadikuje i tuguje u vreme kada bi trebalo da se raduje, jer korača putem osvećene Golgote i putem svetitelja.
Neka blagodat Božija, koja isceljuje bolesne i dopunjuje ono što nedostaje, svima nama pomogne da u svemu budemo trpeljivi, da bismo se udostojili Carstva Božijeg. Amin.
8. Mi ćemo se spasti posredstvom mnogih patnji, čedo moje, jer se nijedan svetitelj nije posvetio niti se neki čovek spasao a da nije prošao kroz peć najrazličitijih gorčina. Ako smo ovde u gorčinama, Hristos će nas tamo, u drugom svetu, nasladiti neizrecivom lepotom Svog Carstva!
Kada dođe patnja, uteši se time da će posle nje ponovo doći radost i spokojstvo. Zapamti to dok si živ. Ovo sećanje daće ti hrabrosti u nedaćama ovog ispraznog sveta i ispuniće tvoju dušu utehom.
Kratkotrajna stradanja ovog života će se okončati, čedo moje, jer će i ovaj svet proći. Večno će biti samo ono što učiniš za svoju ubogu dušu, bilo da je uznese na visinu, bilo da je surva u dubinu i da joj naškodi.
9. Zar ne znaš, čedo moje, da Bog besplatno spasava čoveka? Nesumnjivo je da trud (podvig) pokazuje čovekovu dobru nameru, ali on sam ne može da izbavi čoveka od strasti. Ali, da bismo naučili da se uzdamo u Boga a ne u svoj trud, Bog dopušta da ni nakon truda ne budemo zaštićeni od zla. Pored truda, recimo i da su dela prazna i uzaludna ukoliko Bog ne čuva čoveka.
10. Čime ćemo se, dakle, opravdati, ako znamo da je i naš Hristos pretrpeo tako strašne patnje iako nije počinio nijedan greh, budući da je Bog? Zamisli koliko snishodi beskonačni Bog da bi postao čovek i pretrpeo tako sramna stradanja radi nas grešnika, krivih i osuđenih! Da bi Mu pljuvali u lice, da bi Ga bičevali, da bi Mu se rugali, da bi Ga raspeli i pogubili tako strašnom smrću: Proklet svaki koji visi na drvetu (Gal. 3;13).
On je, kao Bog, toliko patio zbog nas, grešnika! Čime ćemo se opravdati, ako ne pretrpimo jedno iskušenje radi Njegove ljubavi ili pak zbog svojih grehova?
Čovek se spasava posredstvom patnje i bez patnje se ne možemo spasti. Put koji vodi ka Bogu je uzan i trnovit i onaj koji njime korača mora stradati i proliti krv i znoj. Zakoračimo tim putem da bismo ušli u život večni!
11. Ne plaši se, i neka ne strahuje tvoje srce! Naš Hristos ti pomaže nevidljivom rukom; On te kuša da bi ti podario Svoju blagodat.
Ukoliko se obrađuje zemlja srca i ukoliko zemljodelac dublje polaže plug, utoliko će i njiva u svoje vreme dati više ploda. Tako postupa i Bog, veliki zemljodelac naših duša. On dopušta da nam dođu iskušenja, patnje, bol i teskoba, ili da se nađemo u bezizlaznom položaju, kako bismo se izborili sa ovim ili onim iskušenjem. Čovek pati i boluje, ali Bog sadejstvuje onima koji Ga ljube, kako bi došlo do dobrog ishoda.
12. Molim se Bogu da nam podari trpeljivost i moralnu snagu da prevaziđemo i ovo iskušenje koje nam je sveti Bog dao radi naše koristi; budite trpeljivi, jer Bog dopušta da Njegova istinska deca budu iskušavana i da pate. To je put kojim se usavršava duša. Bol očišćuje dušu i čini je smirenom, bolećivom i dobrom, pripremajući na taj način tlo za božansku posetu.
Neka vas ne zamore iskušenja, jer kroz trpljenje u iskušenjima idemo ka zadobijanju božanskog. Putem iskušenja doznajemo da smo deca Božija i da očekujemo da postanemo naslednici Božiji.
13. Proteraj rđave pomisli, čedo moje, jer đavo nikad ne želi dobro čoveku. On mu stvara različite teškoće da bi ga uverio kako monaštvo ništa ne radi, jer njega peče crna riza koja otkriva vojnika Hristovog.
Prihvatimo patnje i žalosti. I Hristos je patio, i u strašnim mukama na Krstu predao Svoju božansku dušu. Bio je prikovan na Krst, nag, usamljen, napušten i oklevetan od bezbrojne svetine. Toliko toga je radosno pretrpeo radi nas nezahvalnika! Zar da mi, čedo moje, ne pretrpimo malo patnje i bola?
Prilikom Svog Drugog dolaska, Hristos će nam pokazati patnje Svog tela kao dokaz Svoje ljubavi prema nama. Tada ćemo Mu i mi, čedo moje, pokazati svoja srca izmučena i okrvavljena patnjom koju smo podneli Njegove ljubavi radi.
Svi sveti su mnogo stradali. Šta sve mučenici nisu pretrpeli? Zbog toga budi trpeljiv i moli se, i Bog neće dopustiti da patimo više nego što možemo.
14. Velika je uteha, čedo moje, što će svako od nas primiti nagradu zavisno od toga koliko se trudio ljubavi Hristove radi. Veliki je napor nositi breme duša, posebno u našoj eri kojom vladaju samoživost (egoizam) i samovolja.
Ne budimo obeshrabreni, jer je nevidljivo prisutan Isus, koji će umiriti uzburkano more iskušenja i doneti spokojstvo blagodati.
Borimo se s razbesnelim talasima i prizovimo svemoćnog Boga: Bože nad vojskama, obrati se, pogledaj s neba (Ps. 80;14), vidi iskušenja moja i pripremi dušu moju da tvori volju Tvoju, jer si Ti moj Bog.
15. Molim se našoj slatkoj Bogorodici da ti bude dobro, da ublaži duh žalosti tvoje, i da ga posredstvom Duha Svetoga zameni duhom utehe.
Nesumnjivo je da nam se sve te patnje šalju radi iscelenja naše bolesne duše, kako bi posredstvom patnje izbacio otrov sladostrašća i svake strasti. Kroz tugu se snažno projavljuje i ljubav Nebeskog Oca prema Njegovim sopstvenim čedima, kako bi bili pričasnici Njegove svetosti i da bi se uvećala njihova večna slava.
Iako tugujemo u ovom prolaznom svetu, naše tugovanje će jednog dana prestati. Od onih patnji koje dolaze posle smrti, kao što su pakao i sl, neka nas sasvim izbavi Hristos i naša Presveta Bogorodica. Neka to naše oči ne vide, jer je strašna i sama pomisao na pakao, a kamo li da neko bude osuđen večno da živi u njemu!
Preklinjimo Boga da nam se smiluje i da nas udostoji da uvek smireno tražimo Njegovu božansku milost i oproštaj, budući da je kroz Svog Sina rekao: Sve što uzištete u molitvi verujući, dobićete (Mt. 21;22) i ištite i daće vam se. Da, tražimo Boga svakog dana i svakog trenutka, da bi nas pomilovao i zanemario naša dela, počinjena svesno i nesvesno, i da bismo se pouzdali u Njegove božanske reči da će se smilovati našem smirenju. Amin.
16. Neka je slava jedinom premudrom Bogu koji zbog Svoje beskrajne ljubavi prema nama zna kako da izdvoji sladost iz gorčine i da na taj način obogati naše poznanje.
On nas bičuje patnjama i iskušenjima da bi nas privukao Sebi, jer zna da će mu se posredstvom nedaća ovog života čovek približiti i spasti.
Udoban život je veoma rizičan kad je u pitanju večno spasenje. Saglasno izrekama svetih Otaca, u onima koji žive udobno ne obitava Duh Božiji nego ćavo.
Iz tog razloga, trebalo bi da nevolje ovog života podnosimo uz trpeljivost i blagodarnost, budući da su obe ove vrline ugodne Bogu. Neka nam Gospod podari mnogo strpljenja u životnim nedaćama, da bismo u svemu blagodarili svom Dobročinitelju i Promislitelju.
17. Što se tiče bola koji te muči, mnogo puta sam ti rekao da je to tvoj krst, koji ti je Isus dao da bi Ga podražavao i da ti ne bi bila nepoznata Njegova ljubav. Ko god Ga iskreno voli, ne sledi za Njim samo do Tavorske gore gde se otkrila slava Njegovog Božanstva, drugim rečima, ne samo u vreme Njegove posete posredstvom slatke blagodati i radosti, nego Ga sledi i uspinjući se na svetu Golgotu i tokom Raspeća, odnosio, u vreme odsustva Njegove blagodati i u žalosnim događajima koji uzrokuju patnju, bol, očajanje, sumnju, napor i znoj. I upravo tada se otkriva kakav je unutrašnji čovek: da li je licemeran ili iskren, da li je opitan ili neopitan, da li je kapetan ili mornar. Upravo tada iskušavaju se i naše namere, i onaj ko je hrabar biva iznutra nagrađen posetom Božijom posredstvom umnožavanja blagodati. Na taj način, hrišćanin se usavršava u duhovnoj borbi sve dok ne dostigne kraj i počinak.
Podvizavaj se mudroljubivo. Strpljivo nosi svoj krst dok te ne odnese do Mesta Lobanje, do groba, da bi ti Isus mogao podariti vaskrsenje! Onoga, ko nosi krst ljubavi Hristove radi, Gospod će vaskrsnuti u poslednji dan! Koliko će trajati naš život? Nepoznat nam je smrtni čas, ali će nagrada za trpljenje biti večna.
Krst patnje koji nosiš već ti je mnogo dao, a daće ti još i više! Ti to još ne vidiš, jer Bog to promisliteljski skriva od tebe radi tvoje duševne koristi.
Neprestano preklinji Boga da ti podari trpeljivost. Zablagodari mu sa znanjem, i onda ćeš biti u stanju da radosno pretrpiš, čekajući da posredstvom te patnje budeš spasen.
18. Čovečji život je mučeništvo. Otkad smo otpali od istinske sreće, sabiramo plodove svoje neposlušnosti: Zemlja će ti rađati trnje i korov (Post. 3;18), a to se odnosi i na zemlju tvog srca. Kako bismo inače znali da smo izgnanici, ako ne stradanjima i patnjama?
Ne postoji čovek koji zbog nečega nije patio. Pate i pobožni hrišćani, ali se u dubini srca nadaju da će te mnogobrojne patnje jednog dana biti uzrok njihovog blaženog počinka.
Neka niko ne očekuje ovakav počinak u zagrobnom životu bez stradanja i patnji. Takav život je za one koji su se trudili i bili teško obremenjeni teretom sadašnjeg života.
Jedan prepodobni otac je stalno bio bolestan. Kada je ozdravio i zatim bio zdrav tokom dužeg perioda, obratio se Gospodu: "Bože moj, zašto si me napustio? Zar nisam dostojan Tvoje ljubavi, da bih radi nje malo patio?"
Svetitelji su, naravno, posedovali mnogo blagodati i duševne snage i radovali su se patnjama. Svi mi, a najpre ja sam, patimo i ponekad gubimo strpljenje, ali neka je slava Bogu koji nas prosvetljuje da se pokajemo i popravimo. Duh je srčan, ali je telo slabo (Mt. 26;41).
19. Što se tiče tuge koju zbog svojih grehova osećaš u duši, ona je dobra i korisna. Demonska je jedino onda kada te vodi ka očajanju. Istog trenutka se okreni nadanju i reci: "Budući da se kajem zbog svega, nadam se da mi je oprošteno sve što sam učinio. Ne postoji greh koji bi pobedio milosrđe Božije. Ma kako da su veliki gresi, bivaju oprošteni kada se približi pokajanje." O, dubino smirenja, nezlopamćenja i milosrđa Božijeg!
Neka ce ohrabre svi oni koji su opterećeni teškim kaznama, jer postoji Bog koji ne mari za zlo koje smo Mu učinili. On oprašta sve grehove ukoliko se iskreno pokajemo. Izdrži iskušenja, čedo moje, i sve će biti dobro. Trpljenje, da, trpljenje, ono će nam otvoriti vrata raja.
20. U patnjama postoji Hristos, kao što i u lenstvovanju obitava duh đavolski. U svim onim tragičnim iskušenjima kroz koja je prošao, moj starac Josif je snažno osećao Hrista. Dok u drugima približavanje smrtnog časa izaziva drhtanje i strah, on je prebivao u bogočežnjivosti. Kakvo čudo! Isus Hristos je isti juče u danas u u vekove (Jevr. 13;8).
21. Patnja je instrument. oruđe koje Bog drži u Svojoj ruci. To oruđe koristi jedino On, i to onako kako nalaže Njegova bezgranična premudrost. On ga za svakog čoveka različito koristi, saglasno potrebama svakog pojedinca.
Patnja u svojim najrazličitijim vidovima očišćuje i posvećuje čoveka koji je prihvata uz mudrost i znanje. Drugačije rečeno, svaka patnja koju hrišćanin doživi predstavlja božansku posetu čiji je cilj njegovo spasenje i koju je poslala najslađa desnica našeg nebeskog Oca, iako se to našoj prirodi ne dopada, kao što se ni bolesnicima ne dopadaju gorki lekovi.
Osim toga, ukoliko ne budemo patili, čeka nas sudbina Lučonoše. Nalazeći se na vrhuncu slave i spokojstva, on je zaboravio na veličinu Božiju i na svoju malenkost i nemoć. Izaći ćy na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj.., izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim (Is. 14;13-14). Nakon što je pomislio na to, Bog ga je zbacio dole. Nekadašnja jutarnja zvezda i najprosvetljeniji angeo postao je demon, satana, đavo, najoskrnavljeniji meću stvorenjima Božijim, ne po prirodi, jer je Bog sve stvorio kao dobro, nego time što je izabrao da bude zao i buntovan.
Đavo u porodice seje roptanje, nezadovoljstvo, zavist, tvrdoglavost i sl, tako da u mnogim porodicama postoji jedna ličnost koja narušava njen mir, spokojstvo i radost.
To zlo seme bilo je prisutno čak i u svetoj porodici koju je Gospod obrazovao na zemlji radi budućeg spasenja, odnosno, među njegovim svetim učenicima: bio je to Juda Iskariotski, seme bogoubice!
Đavo seje svoje seme usred žita: takvi ljudi postoje čak i u monaškim sinodijama (bratstvima). Takva osoba nije sama po sebi zla, ali je svojom slabošću roptanja, tvrdoglavosti i sl. postala demonsko oruđe koje narušava mir i bezmolvije (tihovanje, isihiju) ostalih.
Sve ovo svedoči da smo izgnani iz naše istinske otadžbine i da se sada nalazimo u popravnom domu u kojem se upražnjava vaspitanje Gospodnje. Svi koji prihvate ovakvo vaspitanje bivaju vraćeni u nebesko očinsko nasleđe, gde nalaze svoje izgubljeno usinovljenje i bivaju udostojeni da naslede Boga. Oni, međutim, koji ostanu neodgojeni, kao što je slučaj sa mnom, i koji se ne upoznaju sa ovim vaspitanjem nego se, naprotiv, svojim delima pokažu kao nezakoniti, bivaju izgnani kao nedostojni ovog usinovljenja koje i jeste cilj vaspitanja Gospodnjeg. Neka nas naš blagi Bog i Otac udostoji da budemo sa onima koji su se proslavili i zadobili usinovljenje u vekove vekova. Amin.
22. Budi u svemu trpeljiv, čedo moje, jer je plata velika. Ne obraćaj pažnju na težinu patnje nego odmeri ono što ćeš dobiti zauzvrat. Neznatna patnja obezbediće ti večnu slavu na nebesima, koja je daleko prevazilazi (v. 2. Kor. 4;17). Stoga bi trebalo da se raduješ umesto da jadikuješ. Zablagodari našem blagom Bogu na svemu i ne pokazuj našem neprijatelju da si nestrpljiv, jer će te onda još snažnije napadati s namerom da u potpunosti sruši zid tvoga trpljenja.
23. Što se tiče pitanja da li su unutrašnji bol i žalost koje osećaš dušekorisni, reći ću ti da su veoma dušekorisni jer će te uzdržati od greha, posebno od pristrašća[1] i naslađivanja svetom, a što je sasvim protivno Bogu.
Da, korisni su, ali i ovde je potrebno rasuđivanje (διακρισις), kako bol i žalost ne bi prešli granicu, jer će tada postati štetni. Pogledaj jedan znak: kada žališ zbog svojih nekadašnjih grehova i kada tvoje žaljenje postane neograničeno, završiće se očajanjem. Boga ćeš smatrati za nemilosrdnog osvetnika, što je besmisleno. On te vaspitava kao Otac i hrišćanin to shvata kada njegovo žaljenje ne prelazi određenu granicu.
Zbog toga je rasuđivanje iznad svega. Ono nas oslobađa preterivanja i propusta.
Kada te obuzme očajanje, okreni drugi list i razmišljaj ovako: ako je Bog zapovedio ljudima da bližnjem opraštaju ne samo sedam puta dnevno nego i sedamdeset puta sedam, koliko će onda puta oprostiti Sam Bog, čije je milosrđe bezgranično? Ko se ikada pokajao a da se nije spasao? Ko je ikada rekao: "grešio sam", a da mu nije bilo oprošteno? Ko je ikada pao i zatražio pomoć, a da nije bio uspravljen? Ko je ikada jecao, a da ga Bog nije utešio? Kada, dakle, vi, zli budući, umete dare dobre davati deci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji mu ištu, kaže Gospod (Mt. 7;11).
Naš nebeski Otac nas ne vaspitava (kažnjava) da bismo očajavali, nego da bismo se pokajali i popravili.
Kada pogrešno shvatimo značenje ovog vaspitanja, padamo u očajanje i nakon toga smatramo da nas nebeski Otac nemilosrdno kažnjava, što je besmisleno. Kad se nađemo pod takvim uticajem, nemoguće je da se duša uteši. Međutim, kad sačuvamo zdravo poimanje vaspitanja patnjama, za njim će uslediti velika božanstvena uteha. Vidiš, dakle, čedo moje, kad su bol i žalost dušekorisni, a kad nisu.
24. U ovom svetu, čedo moje, ljudi se dele na dobre i loše, na bogate i siromašne, na obrazovane i neobrazovane, na plemenite i niskog porekla, na lepe i ružne. Svima je, međutim, zajednička jedna stvar: patnja. Tokom ovog života, pate svi ljudi bez izuzetka. Zbog toga izreka i kaže: "Pravo je čudo ako je neko čitavog života bio srećan." Prema tome, svi ljudi žive u carstvu patnje.
Svi znamo da je patnja nešto lično i da se čovek mora sam s njom suočiti. To je njegov krst koji mora da nosi, kao što je i Spasitelj sveta, Isus Hristos, nosio Svoj krst radi naše koristi.
Otpočini, čedo moje, na očinskoj ruci, koja ovoga puta posredstvom patnje vrši hirurški zahvat na tebi. Primiri se. Prihvati da tu patnju šalje Bog i pomiri se s njom, da bi bio spreman da se s njom i suočiš.
Znam koliko je to teško, ali je ujedno i spasonosno. Svetitelji su se radovali patnjama. Mi svoje patnje možemo bar trpeljivo da podnosimo i Bog neće zaboraviti čak ni ovo najmanje, dobrovoljno i trpeljivo prihvatanje Njegove volje koje se projavilo u našoj patnji.
Kada patiš, čedo moje, usredsredi svoje duševne snage i pokušaj da shvatiš svrhu patnje, čijim ti posredstvom Bog otvara nebesa.
Zar misliš da On, koji je izbrojao i vlasi na tvojoj glavi, ne zna kolika je mera tvojih patnji? Da, On to zna! Prema tome, smiri se i imaj poverenja u našeg nebeskog Oca!
Ne dozvoli da te nadvlada umor. Kroz sve ćeš proći uz pomoć našeg Hrista i postaćeš Njegov naslednik u beskonačnom bogatstvu našeg zajedničkog Oca Boga. Amin.
25. Da li si u stanju da izbrojiš milosrđa Božija? U poređenju s milosrđem Božijim, gresi najgoreg čoveka izgledaju kao pregršt peska u okeanu. Ne postoji greh koji prevazilazi milosrđe Božije. Boga bismo mogli izobraziti kao majku: da li je moguće da detinji greh prevaziđe materinsku ljubav? Ako već majka toliko voli dete, koliko nas tek voli Bog koji je to i dokazao time što je bio raspet na krst? Apostol Petar se tri puta odrekao Gospoda, ali je zahvaljujući pokajanju bio ponovo prizvan. Veliki progonitelj hrišćana, apostol Pavle, postao je posredstvom pokajanja prvi među apostolima. Bludnice, lopovi, carinici i mnogi drugi prestupnici postali su posredstvom pokajanja svetitelji. Prema tome, odbaci teskobu i grižu savesti. Ispuni se nadom, prikupi hrabrost, i odbaci svaku pomisao očajanja.
26. Ma koliko da patimo, doći će vreme kada će se sve to okončati i kada će svako od nas otpočinuti saglasno trudu koji je uložio. Da li patiš? Da li se žalostiš? Da li plačeš zbog nedaća? Da li si umoran? Ohrabri se, jer se time zadobija Carstvo Nebesko. Međutim, ako si spokojan i zaboravljaš na Boga, onda se ražalosti, jer ne koračaš putem koji vodi ka Bogu.
Patnje, bolesti i stradanja neprestano nas zamaraju, tako da se odvraćamo od ovoga sveta i čeznemo za tamošnjim svetom, gde heruvimi i serafimi pevaju himne Bogu, gde je pravi i istinski počinak, nezalazni dan, blažena svetlost, dok su ovdašnje stvari, u poređenju sa onim večnim, mračne i mrske. Neka nam sveti Bog podari duhovno razumevanje da bismo uvek davali prednost večnom životu, najvišem dobru, najslaćem Bogu.
27. O, koliko dobročiniteljski postupa naš Bog kada u životu čoveka, Njegovog deteta, koristi patnju! Kada bi čovek znao koliku mu duševnu korist donosi bol, molio bi se da tokom života pretrpi sve patnje. Tako bi duhovni novac, novac patnje, položio u banku Božiju, u višnji grad, i primio novac blaženstava, u vreme kada sve duše budu primale platu za svoj trud, bol i patnju.
28. Budi trpeljiv, čedo moje, u iskušenju koje ti dobrota Božija šalje radi veće koristi za tvoju dušu. Trebalo bi da se raduješ, jer to pokazuje brigu Božiju za tvoje duhovno napredovanje, posebno u smirenju. Često se dešava da čovekova gordost bude uzrok što nam Bog upućuje očinski "šamar" da bismo se sigurnije kretali ka smirenju. To je najbolji znak Božije brige za naše duše.
Prema tome, budi trpeljiv, čedo moje. To je takođe krst. Prihvati ga ljubavi Gospodnje radi. Podražavaj ga da bi ti mogao dati Svoju ljubav: Ko ima zapovesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi (Mt. 14;21). Jedna od Njegovih zapovestije i poslušanje do Golgote, s krstom na plećima. Blažen je onaj ko pretrpi iskušenja jer će, budući tako iskušan, primiti venac večnog života.
29. Čedo moje, ukoliko je put našeg života i posut trnjem, Hristos nas priziva i čeka nas da ga pređemo, pošto je On Sam prvi prošao tim putem.
U patnjama je Bog, a u udobnostima đavo, koji je uzročnik svakog zla. Ukoliko se i borimo, jednog dana će borbe prestati i biće naplaćen trud svakog čoveka.
U svetu ćete imati žalost, govori nam Hristos. Ko je hteo da se uspinje na Golgotu a da se nije zamorio? Da se nije oznojio, pokleknuo i često posrnuo od težine krsta koji mu je dao Bog?! Niko. Svi koji su se posvetili, svi spaseni, svi Sf su prošli kroz peć patnji, neko kroz bolest, neko kroz borbu \L protiv strasti itd, odnosno kroz čitav niz žalosti po Bogu, g dok se nisu udostojili prava na večni počinak.
Bog zato dopušta da podnosimo različite patnje koje nas ponekad dovode i do očajanja, jer ima za cilj da i mi zadobijemo udeo u večnom počinku.
Blaženi su oni koji se udostoje večnog počinka! Odmoriće se od muka ovog života: oštra je zima, ali je raj sladak.
30. Čedo moje, Bog nas vaspitava (kažnjava) da bismo se udostojili nebesa! Nebeski Otac nas na svaki način vaspitava kako bi u nama uobličio duhovni karakter i kako bismo svog Nebeskog Oca podražavali kao Njegova deca. Trebalo bi da posedujemo one osobine koje će pokazati da smo istinska deca Božija. Razlikujmo se po trpeljivosti, krotosti, ljubavi, bratoljublju i sl, jer su to osobine dece Božije koja će, zajedno sa Hristom, naslediti bezgranična duhovna bogatstva nebeskog Oca.
Čedo moje, budi hrabar u ovoj borbi. Kroz mnoštvo patnji uzdići ćemo se na nebo. Put našeg spasenja je zasejan trnjem, tako da ćemo patiti i prolivati krv. Ti, međutim, budi trpeljiv. Doći će blagosloveni čas kada će patnja i bol upisati naša imena u knjigu Života. Tada ćemo blagosiljati Boga, koji nam je Svojom beskonačnom mudrošću dodelio bol i patnju kao posrednike našeg velikog spasenja.
Nemoj se zamoriti prizivajući Hrista ako želiš da se posvete tvoja usta.
Što se tiče iskušenja koja vidiš u snu, ne razmišljaj o njima i zanemari ih, jer ona sama po sebi nemaju nikakvu suštinu. Kada ih zanemariš, neće više dolaziti da te iskušavaju.
31. Blagosloveno moje čedo, neka radost i mir budu u tvojoj duši.
Iskušenja su uvek od koristi ako smo trpeljivi. Kad iskušenja prođu, onome kojega su isprobavala ostavljaju opitnost i plodove srazmerne trpeljivosti i veštini koju je ovaj pokazao tokom borbe.
Šta da učinimo, kad nema drugog puta ka spasenju osim iskušenja? Budi trpeljiv do prolivanja krvi. Tako su se podvizavali i naši Oci, i postali su sveti.
Iskušenja su nam potrebna i zbog smirenja, čak i u slučaju da smo smireni po prirodi. Drugim rečima, mi smo načinjeni od zemlje i naša dela su kao pleva i slama.
Ne zaboravi, čedo moje, šta kažu miomirisna usta Hristova: U svetu ćete imati žalost, ali ne bojte se, ja sam pobedio svet (Jn. 16;33). Prema tome, i onaj ko ima Hrista pored sebe pobediće svet svojih strasti.
Ne dozvoli da te uplaši veličina iskušenja i budi pažljiv da te neprijatelj ne bi opljačkao pomislima i pre nego što to primetiš, da te ne bi nadvladao i predao ugnjetavanju nečistih pomisli.
Istina je samo jedna: najsvetije smirenje je najspasonosniji lek. U svemu budi smiren i nesumnjivo je da ćeš zadobiti savršenstvo ili ćeš bar biti nagrađen oslobađanjem od strasti.
32. Budi trpeljiv u svemu što ti dolazi. Izgovori molitvu i primoraj sebe da se pobrineš za sopstvenu duhovnost. Kroz patnje ćemo se spasti; bez muke se ne stiču nikakva dobra. Ma koliko da trpimo, ništa se ne može uporediti s božanskim dobrima koje nam je priugotovio Bog.
Uvek se nadaj i nikada nemoj očajavati zbog samoga sebe, čak i ako vidiš da je nešto nepopravljivo. Bog će pogledati na naše rane čim počnemo da stičemo smirenje, a još više ako smo uistinu takvi.
33. Ovo malo tuge, čedo moje, koja nastaje usled lišavanja naslada ovoga sveta, prevazići će obilje večne slave.
Oštra je zima grešnih pomisli, ali je sladak raj Božiji. Uzlazan je puteljak ka Golgoti, ali ćemo nakon toga, kada se domognemo životodavnog groba i ugledamo angela koji će nas obradovati oglašavanjem vaskrsenja naše duše, radosnom stopom zakoračiti na nebesa gde ćemo saučestvovati u gromoglasnoj večnoj Pashi čistih duša, u višnjem Jerusalimu, u kojem će se sakupljati večni plod sadašnjeg truda.
34. Molim se, čedo moje, za tvoj duševni i telesni mir. Šta je lepše od duševnog mira i telesnog zdravlja? I jedno i drugo čine čovekov život ugodnim. Međutim, ukoliko nedostaje jedio ili drugo, podiže se strašna oluja i laća čovekove duše biva bačena usred pobesnelih talasa. Koliko se molitava tada uznosi! I Gospod je, obitavajući na zemlji, naišao na sličnu oluju: I ustavši zapreti vetru, i reče moru: Ćuti, prestani! I utoli vetar, i postade tišina velika (Mk. 4;39). Čedo moje, prizovimo mirotvorca Gospoda i Vladiku kad god nas nadvlada duševna oluja. Verujem da će nam On, kada Ga s verom prizovemo, pohitati u pomoć i reći: "Pogledaj, ovde sam!"
35. Blagoslovena kćeri... Gospod neka je s tobom! Primio sam tvoje pisamce. Nemoj toliko tugovati, čedo moje. Umerenost je potrebna u svemu i od preteranog plača biće ti još gore, jer nervi ne mogu da podnesu toliki bol i teskobu.
Pobrini se da budeš smirena i oprezna kako ne bi ražalostila staricu. Izvrši s verom sve što ti ona kaže i na čudesan način ćeš videti kako se ruka Božija stara o tebi!
Ne skreći sa pravog puta da te ne bi mučila griža savesti.
Potrudi se, drago moje čedo, da malo popraviš samu sebe tako što ćeš u potpunosti odseći sopstvenu volju. Ništa nemoj činiti bez blagoslova i pitaj staricu sve što želiš. Ako ti ona i ne dopusti nešto što bi ti želela, budi trpeljiva jer ćeš tako pokazati da uistinu ljubiš Hrista. Ukoliko bi starica ispunjavala svaku tvoju želju, gde je onda vrlina koja se naziva odsecanjem sopstvene volje?
Da, čedo moje, prisiljavaj samu sebe. Znam od čega patiš i koliko patiš, ali to zahteva trpljenje. I Hristos je trpeljiv kada grešimo pred Njim i čeka da se pokajemo.
Molim se Presvetoj Bogorodici da te uvek uteši i da osveži tvoju dušu. Amin.
36. Blagosloveno moje čedo... Bog ljubavi neka bude s tobom.
U svemu budi trpeljiv, jer ćeš na taj način od svega imati koristi.
Hristos te voli i upravo zbog toga te tako često i neprestano posećuje. Kad te ne bi voleo, On bi te napustio i ti bi bio izgubljen. Međutim, ti si živ i boriš se. Nije važno ako privremeno stradaš. Razmišljaj o onom što je večno i to će te utešiti i osvežiti u vrelini teških iskušenja.
Prolaziš kroz peć koja pročišćuje one duše čiji je život posvećen Bogu. Budi hrabar i raduj se, jer će na taj način tvoja duša biti očišćena da primi najneporočnijeg Gospoda. Budi smiren i ljubi svakoga ljubavi Hristove radi, i time ćeš se spasti.
Ostavljam te u miru i ljubavi Božijoj.
Sa očinskom ljubavlju. Starac
37. Napaćeno moje čedo.., neka naša Presveta Bogorodica podari mir i spokoj tvojoj duši.
Dobio sam tvoje pismo i mnogo sam se sažalio nad tobom. Budi trpeljiv, čedo moje. Bog te neće napustiti. Promeniće se tvoje stanje. Bog je u životu svakog čoveka zacrtao da trpi u ovom svetu kako bi na drugom, blaženom svetu našao počinak i radost.
Čedo moje, trpljenjem i uzdržanjem isplatimo ovde dugove naših grehova i udostojmo se istinske slobode nakon smrti.
Nemoj da brineš. Nemoj to primati k srcu. Te promene izazivaju tvoji nervi, obmanjujući te kako nemaš ljubavi itd. Sve će to proći, i tada ćeš sa suzama prepoznati koliko si pogrešno sudio o stvarima. Molim se da ti Bog podari trpljenje do kraja.
38. Blagosloveno moje čedo, molim se da ti Nebeski Otac podari rasuđivanje, kako bi razlikovala istinu od đavolske laži.
Što se tiče prve pomisli o kojoj si pisala, odgovaram: Zar Bog nije objavio da je Jov nedužan? Zašto je onda dopustio tako surova iskušenja, zbog čega je ovaj čovek dospeo u tako težak položaj da je prokleo dan kada se rodio? Naravno, sve je to bilo dopušteno da bi ga naučilo. Gospod tako obično i čini: najpre isproba čoveka, a zatim mu pokaže Svoju ljubav. Ljubav Božija se ne projavljuje samo onda kada nas Bog miluje, nego i onda kada nas bije. Ako nas Nebeski Otac bije, time nam pokazuje da nas voli.
U onima koji pate obitava Duh Božiji.
U onima koji su spokojni obitava duh đavolski.
On nas privremeno kažnjava, da bismo večno otpočinuli i da bi nam podario večnu slavu!
Kad nas Bog ne bi smatrao Svojim čedima, ne bi nam ni slao iskušenja nego bi nas ostavio onakve kakvi jesmo: duhovno neobrazovani i bez ikakvog staranja. U drugom svetu, Gospodu će biti najbliži oni koji su duševno obrazovani i mudri u duhovnoj borbi. I upravo zato što voli nas uboge i što želi da nas počastvuje, On nas duhovno obrazuje na Univerzitetu monaškog života. Međutim, sve dok ne postanemo opitni u razumevanju Božijeg Promisla, prekorevaćemo Boga i pitati se zašto nam šalje iskušenja. Tako ćemo svojim neznanjem ugroziti svoju večnu sreću.
Duhovno obrazovanje se sastoji u oslobađanju od strasti, a posebno od egoizma.
Borimo se, dakle, čedo moje, da nikoga ne osuđujemo. Recimo: "blagoslovi" i "neka je blagosloveno." Kad ćemo posedovati istinsku ljubav? Kad ne budemo sudili drugima i kad ih budemo opravdavali.
39. Ne gubi hrabrost, čedo moje. Lišavanja koja podnosimo imaju za cilj da nas pripreme za večne naslade na Nebesima!
Mi se svesno lišavamo naslada ovoga života ljubavi Hristove radi. Ako bismo želeli, mogli bismo slobodno u njima da uživamo, ali ih mi svojevoljno ne prihvatamo da bismo zadobili blagu ljubav našeg najslađeg Isusa.
Mi, kćeri moja, imamo besmrtnog i večnog Ženika koji će slavu devstvenosti očuvati besmrtnom. Prizvani smo da postanemo angeli, ljubljena moja kćeri, i zar se onda nećemo lišiti onoga što donosi nasladu i što je grešno? Zar nije vredno da se lišimo nečistoga radi božanske ljubavi Isusove?
Hrabro se bori saglasno svom prizivu. Mučenici su Hrista radi prolivali krv. Zar mi onda ne možemo da se suprotstavimo jednoj nečistoj, lažnoj nasladi?
Proslavi Boga i svojim telom i svojom dušom.
Bori se do kraja.
Zbogom, kćeri moja.
Tvoj otac.

40. Blažen je, dakle, čedo moje, onaj koji kroz patnje ovog života prolazi sa trpljenjem i blagodareći Bogu, koji posredstvom patnji priprema besmrtnu dušu da se udostoji večnih dobara Njegovog carstva.
Bog nas vaspitava (kažnjava) na našu korist, kako bismo bili pričasnici Njegove svetosti. Posredstvom raznolikih patnji Njegovih vernih slugu koji Ga ljube, On im za utehu pohranjuje (rizniči) obilje večne slave.
Zbog toga nije potrebno niti nam koristi da se gnevimo zbog tog privremenog vaspitanja (kažnjavanja) Gospodnjeg nego je potrebno da sve istrpimo sa smirenjem i poslušanjem. Ovo Božije vaspitanje (kažnjavanje) ima za cilj da nam podari najdragocenije zdravlje naše duše.
Kao što lekar leči bolesnika operacijom, gorkim lekovima i amputacijom delova tela imajući za cilj da ga izleči a ne da ga muči zbog sopstvene zlobe, tako nas i Bog, kao iscelitelj naših duša i tela, leči najrazličitijim lekovima, patnjom i bolom, imajući za cilj da nam podari duševno zdravlje, a to je najveće dobro koje postoji. Međutim, oni koji negoduju i nemaju trpljenje, a takav sam i ja, gube duševnu korist i ostaje im samo bol.
Ukoliko nas, dakle, Bog spasava na taj čudesni način, obavezni smo da mu neprekidno blagodarimo i da veličamo Svesveto ime Njegovo, ne samo ustima, nego prevashodno našim delima, tako da nijedno delo naše ne uvredi božansku veličinu. Ako usnama blagosiljamo Boga a delima hulimo na Njega, to znači da ga ismevamo.
Pokušajmo da nijednim prestupom ne ražalostimo našeg Hrista, da bi se Duh Sveti nastanio u našim dušama. Amin.
41. Ovde, u ovom ispraznom svetu, bićemo žalosni i ogorčeni, osetićemo bol. Međutim, sve će to trajati tokom određenog perioda. To je privremeno. Neka nas Bog ne napusti zauvek, jer to ne bismo mogli da podnesemo.
Kad god patiš i tuguješ, priseti se Raspetoga i naći ćeš veliku utehu. Ko će pogledati na Raspetoga i pomisliti na patnje koje je On zbog nas pretrpeo, a da pri tom ne nađe melem za svoje rane, bilo telesne, bilo duševne?
Pogledaj i ti, čedo, gore, ka Golgoti, gde se preneporočnom Jagnjetu dade trijumfalna pobeda, da bi Svojom Krvlju opralo naše rane i grehove.
Veliko je Njegovo milosrđe. Nikada nemoj gubiti nadu u Njega koji je tebe radi bio raspet.
Molim se da tokom Velikog posta budeš dobrog telesnog i duševnog zdravlja. Amin.
42. Stradanja sadašnjeg veka ništavna su prema budućoj slavi koja nas očekuje (v. Rim. 8;18). Čedo moje, raduj se radošću velikom, jer će nas blagi Bog, od Kojeg se nadamo našem spasenju, udostojiti da svi zajedno budemo u Carstvu Nebeskom i da izgovorimo reči svetog Andreja, Hrista radi jurodivog: "Blažena je ruka koja je sve to satvorila!" Višnji Jerusalim, grad radosni i nerukotvoreni, iščekuje čeda Božija, čeda koja u ovom životu pate i boluju podnoseći telesnu iznurenost, da bi ih ukrepio i osvežio velikom nasladom.
Jagnje se žrtvovalo radi našeg sopstvenog spasenja, da bi nas opralo svesvetom Krvlju Svojom, da bi očistilo zlosmradije naših grehova i da bi nas večno upokojilo.
Čedo moje, čvrsto drži krst i uspinji se spasonosnom Golgotom koja će nas odvesti do živonosnog Vaskrsenja, kada u poslednji dan silno zatrubi truba i kada se otkriju skrivena dela čovekova. Kako je to veliki i sveti dan za spasene duše, jer će se tada silno nasladiti blagoslovom Božijim! Tada će se otvoriti duhovne riznice beskonačnog Božanstva, radi beskonačnog, neprestanog naslađivanja u vekove vekova!

Izvor Svetosavlje. org

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.