четвртак, 18. децембар 2014.

Свети Николај Чудотворац Мирликијски



I danas čudotvori!
 
 
Ikona Svetog Nikole
iz svetogorskog manastira Stavronikita
Piše Slavoljub Marković
Stavronikita, najmanji manastir na Svetoj Gori, pažnju privlači već svojim neobičnim položajem, na steni iznad mora, na istočnoj obali. Podigao ga je, pre deset vekova, monah Nikita koji je rezao krstove – po čemu je manastir i poneo ime (Nikita od Krsta ili Stavronikita). Zdanje je preživelo burne vekove, obeležene pustošenjima i požarima. Ipak, ozbiljno je obnovljeno sredinom 16. veka zahvaljujući tadašnjem carigradskom patrijarhu prilikom čije su posete ribari, sa dna mora blizu manastira, mrežom izvukli jednu neoštećenu ikonu.
Ispostavilo se da je to ikona Svetog Nikole koja je u vodenim dubinama ležala preko – pola milenijuma! Na svetiteljevom čelu na ikoni prirasla je ogromna školjka, čiji je trag vidljiv i dan-danas.
Zbog čudesnog pronalaženja ikone, patrijarh je manastir posvetio Svetom Nikoli Čudotvorcu. Glavni hram je obogaćen divnim zidnim ikonama koje je slavni kritski umetnik Teofan, zajedno sa sinom Simeonom, uradio u slavu Svetog Nikole.

SVEDOČANSTVA SAVREMENIKABezbroj je priča o čudima i dobročinstvima Svetog Nikole. Ljudi su ga još za vreme njegovog života smatrali svetiteljem. Pomagao je sirotima, tešio ucveljene, spasavao narod od gladi, branio Likiju i sve gradove od ratne opasnosti i nesreće. Prizivali su ga u pomoć pri bolestima, nekoj nesreći ili nemoći. Hrišćani veruju da se svima odazivao i pomagao, a da je iz njegovog lica sijala svetlost.
Čudotvori i u našem vremenu.
- U liku Svetog Nikole usredsređena je i zastupljena čežnja prostog hrišćanskog naroda za dobrim pastirom. Sveti Nikola je slika Hristova: zar je slučajno što ga mornari prizivaju u buri kao nekada apostoli Hrista? – upitao se arheograf Dimitrije Bogdanović i podsetio na čudesa po kojima je Sveti Nikola stekao nadimak Čudotvorac.
Prenosimo tek jedno od onih “novijih”, u kojima savremene pravoslavne hronike zaista ne oskudevaju. Ruskinja Nina Rogulina iz Vologadske oblasti svedoči:
“Bila sam u gostima kod kćerke u selu. Zbog ozbiljnog krvarenja prevezena sam u bolnicu. Stanje je bilo kritično, izgubila sam dosta krvi... I u jednoj zabiti, na uskom komadu crnice, videla sam žensku figuru, odevenu u nevestinsko belu odeću. Kad sam se zagledala u nju, primetila sam da su joj ruke crne. Shvatila sam strašnu činjenicu da je to – smrt. Tada se pojavio visoki, svetli starac koji me je zaklonio tako što se nagnuo nad krevetom. Zapamtila sam njegov lik i neverovatnu snagu koju mi je udahnuo kako bih odagnala smrt od sebe. Posle te vizije, moje se zdravlje naglo poboljšalo.
Počela sam da odlazim u crkvu gde sam pažljivo posmatrala likove svetitelja. Našla sam onoga koga sam tražila! Bio je to Sveti Nikola. Danas odlazim u crkvu posvećenu njemu, svesna da mi je, u trenutku kad me je smrt već uzela pod svoje, poklonio život.”

ISCELITELJSKI IZVOR
Ruska Blagovest donela je detaljnu reportažu o lekovitom izvoru Svetog Nikole u Samarskoj oblasti, koja ima svoju crkvu posvećenu ovom svecu, a čiji je nastojnik protojerej Vladimir Semejnov stalno prisutan u krstionici i na svetom izvoru.
- Ranije je ovde bilo mnogo jezera, na proleće se voda tako razlivala da je oko crkve tekla prava reka. Ljudi su se čamcima vozili, vode je bilo mnogo, čak se u Samarsk moglo uploviti. Jezero iza crkve je nastalo u koritu jednog od potoka. Ljudi su gradili kuće i crkvu. Vremenom je u jarku nastalo jezero, a sa svih strana tekli su izvori.
Sada se sve promenilo. Grade se zgrade, prave nasipi za puteve i jezera su presušila. Pre 15 godina, umesto jezera ovde se nalazila isušena jama. Jezero su očistili, zemlju vadili i odvozili je kamionima.
Zato smo morali da napravimo bačvu za vodoosveštavanje i krstionicu. Potrebno je moliti se, a po molitvi Gospod osveštava sve. Na crkveni praznik odslužio sam molbeni kanon i osveštao izvor, posvećen Svetom Nikoli. Voda se zahvaljujući molitvi osveštala i postala lekovita. I sam s radošću idem tamo i kupam se, čak i po mrazu. Nedavno sam se okupao, izašao napolje i pomislio da je otoplilo. Pogledao sam na termostat, a na njemu - minus 25. Nisam ni primetio da je mraz... – ispričao je protojerej.
I počela su čudesna isceljenja od svete vode sa izvora Svetog Nikole, zabeležena u crkvi.
“U mnogobrojnoj porodici Lavrentijevih razboleo se sin Anton. Žalio se na bol u nogama. Potrajalo je to nedelju dana, a onda je Anton legao sasvim, nije mogao da hoda i plakao je od bola. Mališan je zamolio da ga odnesu na izvor Nikole Čudotvorca. Cela porodica se pomolila za Antonovo zdravlje. Bilo je već kasno, krstionica beše zatvorena, pa su odlučili da ga prinesu izvoru i obliju Antonove noge mlazom sa česme gde se flaše pune vodom. Opet su se smireno pomolili i krenuli kući – ali, mališan je, na zaprepašćenje svih, hodao sam.
Odmah posle molitvenog kanona, u nedelju, vernici su se okupili da bi otišli na izvor. Jedna žena se žalila na glavobolju, a neko joj je predložio da se okupa na izvoru. Nije pristala i rekla je kako u to ne veruje. Onda je Antonova majka ispričala o čudesnom isceljenju njenog sina i ipak ju je nagovorila da pođe. Žena se posle umivanja izlečila i sad sve ljude zove da dođu i iscele se na izvoru Nikole Čudotvorca.
Ljudmila Komarova je doputovala iz grada Zainska. Tokom dva meseca nije propustila nijednu službu u hramu Nikole Čudotvorca. Ispočetka se žena na izvoru samo polivala vodom i zahvaljujući tome su počele da joj prolaze mnoge bolesti. Ljudmila je uvidela da joj se zdravlje poboljšalo i uskoro se okupala u izvoru. Posle potpunog isceljenja, Ljudmili se javio Nikola Čudotvorac i rekao da svima ispriča o čudesu.”
Zanimljivo je da su među isceljenima i medicinski radnici i lekari. “Među onima koji veruju nema razlika, pred svetiteljem i Bogom su jednaki sve dok u njima ima hrišćanske ljubavi i potpune vere”, kažu u crkvi.
Beležimo još neka sveža svečeva čudotvorenja. U slavonskom selu Pačetinu proplakala je 2006. godine ikona Svetog Nikole, baš kao i na Mitrovdan iste godine, u crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Velikoj Sočanici, kod Dervente, kad je mesni sveštenik Slavoljub Trivić saopštio da su čudesnu pojavu najpre uočila deca iz sela, da bi zatim neobičnom fenomenu prisustvovao i sam, sa još tridesetak meštana.

OMILJENI SVETACSveti Nikola je veoma poštovan u crkvi, i na Istoku i na Zapadu, kroz sve vekove, i kod svih hrišćanskih naroda. Samo u Italiji posvećeno mu je preko hiljadu crkava, a u Francuskoj 620. U Italiji postoji 61 selo koje se zove San Nikola ili Nikola, u Francuskoj ih je tridesetak, dok u Grčkoj preko 15 mesta nosi naziv Agios Nikolaos. Sveti Nikola je zaštitnik grada Amsterdama, mnogih luka (posebno u Grčkoj), kao i država Rusije i Grčke.
U Srbiji je, prema Šematizmu iz 1924. godine, Svetom Nikoli posvećeno skoro 600 crkava, što je više od onih koje su podignute u čast Gospodnjih praznika i potvrđuje popularnost svetitelja i na našim prostorima. Nažalost, poslednjih godina pamtimo i stradanje crkava Svetog Nikole na Kosovu, u šiptarskom pogromu 2004. godine, kad je demolirana crkva u Prizrenu (zadužbina Nikole Tutića iz 1332.), Crkva Svetog Nikole u Prištini, kao i ona u Kosovu Polju. Ali beležimo i događaj iz 12. oktobra iste 2004. kad se, pod prismotrom okupatorske vojske, Slobodan Petrović sa svojom budućom suprugom venčao upravo pred oltarom uništene Crkve Svetog Nikole u Prištini.

NAJČEŠĆA SRPSKA SLAVA
Sveti Nikola je najomiljenija i najraširenija slava srpskih domaćina i praznuje se 19. (6.) decembra, odnosno na dan kad se 343. godine nove ere upokojio ovaj arhiepiskop Mirlikijski. Sveti Nikola je bio i slava dinastije Obrenović, i knez Miloš ju je proslavljao i svaki put kad bi dizao čašu u to ime, pucali bi topovi i zvonila zvona. U srpskim slavskim azbučnicima možete pronaći i pojam “nikoljac”, u značenju onog ko slavi Nikoljdan i nalazi se pod štapom ili palicom - simbolom duhovne vlasti i zaštite Svetog Nikole, i koji postaje štićenik ovog nebeskog pokrovitelja.
Sveti Nikola, pritom, polovi božićni post, pa zato ovaj dan neće da premrse ni oni kojima ovo nije krsno ime. To je i dan kad je najviše ribe na slavskoj trpezi, a ujedno je i slava više esnafa – moreplovaca, vodeničara, ribara, trgovaca, strelaca...
- Svetog Nikolu slavi približno polovina pravoslavnih srpskih porodica, a druga polovina ovima dolazi na slavu, tako da skoro svi Srbi svuda slave sveti spomen Svetog Oca Nikolaja Čudotvorca – reči su episkopa Atanasija (Jevtića).
Kao spomen na prenos svetiteljevih moštiju, crkva je ustanovila još jedan praznik vezan za njega - Prenos moštiju Svetog Nikole. Praznuje se 22. (9.) maja i to je mnogim porodicama mala slava ili preslava. U narodu se zove Mladi Sveti Nikola, Letnji Sveti Nikola, Nikolice...
Danas svetiteljeve mošti počivaju u velelepnoj Crkvi Svetog Nikole, koju su žitelji Barija podigli u slavu iscelitelja i čudotvorca, a upravo je srpski kralj Stefan Dečanski kome je, prema predanju, Sveti Nikola povratio vid, slao bogate priloge i “čitav hram srebrom okitio”.
Na pravoslavnim ikonama Sveti Nikola se najčešće predstavlja sa omoforom arhiepiskopa i jevanđeljem u ruci. Njegov lik je i na freskama srpskih srednjovekovnih manastira, a najpoznatije i najbolje očuvane su u manastirima Žiča i Mileševa.

NA KRŠTENJU - SAM STAJAO Sveti Nikolaj ili Nikola Čudotvorac rođen je u gradu Patari u Likiji kao jedinac bogatih i uglednih roditelja, koji su ga kao dar od Boga – Bogu i posvetili. Odmah po rođenju u njemu se, kako svedoči predanje, mogao raspoznati budući čudotvorac, jer je prilikom krštenja mogao da stoji sam, bez ičije pomoći.
Svoj duhnovni život započeo je u manastiru Novi Sion kod svog strica, episkopa Nikolaja. Posle smrti roditelja, prodao je celo imanje, novac razdelio sirotinji i, vođen čudesnim nebeskim glasom, krenuo u narod da širi veru, pravdu i milosrđe. Obilazio je sela i gradove i podučavao narod, utvrđivao ga u veri, obilazio uboge, bolesne, zatočene... Otkupljivao je robove i puštao ih na slobodu, jer su tada zarobljenici prodavani kao robovi.
Ubrzo je postao arhiepiskop Miraklijski, pa je za vreme progona hrišćana pod Dioklecijanom dospeo u tamnicu gde je proveo mnogo godina, sve dok na rimski presto nije došao car Konstantin i pomilovao sve hrišćane, a hrišćanstvo proglasio verom čitavog carstva. Tada se Sv. Nikola vratio na svoj arhiepiskopski presto. U to vreme, carica Jelena je pronašla Časni krst Hristovog stradanja, pa je Sv. Nikola rešio da obiđe sveta mesta. U toku putovanja u Svetu zemlju, kao i pri povratku iz nje, na putu su se događala mnoga čudesa.
Još za života ljudi su ga smatrali svetiteljem i prizivali ga u pomoć kad bi bili u nevolji; on je svojom pojavom donosio utehu i dobru volju među ljude. U starosti je kratko bolovao i upokojio se 343. godine. Njegove mošti počivale su nekoliko stotina godina u Sabornoj crkvi u Miru, gde je i umro, odakle su u 11. veku, po dolasku Turaka, prenesene u Bari (južna Italija), u Crkvu Svetog Jovana Preteče. Mošti svetitelja počivaju danas u Crkvi Svetog Nikole, koju su žitelji Barija podigli u slavu ovog iscelitelja i čudotvorca. 


Izvor  


Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.