уторак, 9. децембар 2014.

Beograd


Kada bih morao da definišem svoj odnos sa rodnim gradom, tu bi verovatno bilo materijala i za Frojda, samo da je nekim slučajem živ.
Volim ga, ali ga u istom i ne podnosim, daje mi snagu, ali je i oduzima i to obično u trenucima kada mi ista najviše treba, nedostaje mi, ali mi je ponekad tako naporan i tesan, kao da je omanji zaseok od pedeset stanovnika, a odavno već ne staje u pogled oka.
Beograd, moja večita ljubav i misterija, savršeni lavirint u kojem se lako izgubim dok se tražim, i jedina osoba koja mi pomaže da se na kraju ponovo i nađem.

Njegovu magiju najviše osećam danima u kojima želim da pobegnem od ljudi i samog sebe, da svoju senku sakrijem u senku kakvog stogodišnjeg drveta, a on me poput iskusne prostitutke iz ulice Crvenih fenjera vešto namami u svoj stan, razgoliti, opije, dobro izmori, cedeći iz mene poslednju kap znoja, ostavljajući me često i bez dinara u novčaniku. I nikada se nisam žalio, te noći su vredele svakog prokletog dinara i glavobolje koja bi se javljala oko podneva. Bez preispitivanja, bez griže savesti ili osećaja krivice, uživao sam u tom proputovanju kroz paralelni univerzum – pozitivnu stranu ludila.
Ako bih morao da ga pokažem nekome i to u najlepšem izdanju, onda bih gledao da to bude u zoru, sa keja dok se lenjo diže uz obale Dunava i Save, penjajući se uskim ulicama oivičenim drvoredima gore ka centru i još dalje od njega, ka periferiji, plaveći svojom neizrecivom lepotom sve pred sobom.
Nekako, sa tih obala imate najširu sliku svega onoga što ovaj grad čini posebnim, neopisivim, bukvalno je poput one devojke iz razreda u koju je zaljubljena cela škola, mada nije ni najbolja, ni najlepša. Prosto, ima nešto ONO u sebi i to ONO jeste i njegova srž, ili ga voliš na prvi pogled, ili posvetiš ceo život njegovom blaćenju, nema sredine.
Tera te da mu napišeš pesmu, da ga naslikaš na platnu, fotografišeš ili na kraju, ko dete u izlog s kolačima, samo da piljiš u njega, čineći te tako svojim savršenim ambasadorom gde god da se nađeš.

Drugar je, pravi laf, jedan od onih koji će vam uvek dati svoj stan ili kojem možete da kažete sve, bez bojazni da će vaša tajna dobiti noge i bežati od jednog ka drugom uhu, pa stoga, kad neko kaže Kalemegdan, Taš, Brankov most, Knez Mihajilova, Dorćol, Čubura, Vračar, meni pred očima zasijaju neke davno ugledane zvezde, zaplešu uvojci kose, opet se zagreju promrzli prsti, glas postane prigušan i isprekidan od poljubaca, dok u ušima ponovo odzvanjaju sve one suknje koje se lagano podižu ka gore…
Njegova kaldrma je s proleća pista sa koje se najbrže stiže do zvezda, dok za gorivo imate samo nečiju ruku i snove koji vam bukvalno isijavaju iz očiju. Nikada vas neće pitati da li ste dođoš, domaći ili tek zalutali stranac koji je imao tu ludu sreću da se zadesi na njoj, jer su za sve te malicioznosti zaduženi oni kojima je biti Beograđanin zanimanje, a ne stanje duha, svesti i kulturnog ophođenja prema svima i svakome.
Sem Bogdana Tirnanića, doajena našeg novinarstva, koji je rođen na Čuburi, svi drugi koji su pisali o njemu, a koje sam imao prilike da čitam, bili su rođeni u nekom drugom gradu, što ih nije sprečilo u tome da svoja najbolja i najpepša dela posvete upravo Beogradu, koji je sa druge strane, u njima prepoznao mangupe velikog srca, sa manirima i onom dozom ludosti koju i sam poseduje, te ih je oberučke prigrabio sebi.

Eto, po ko zna koji put pišem o svojoj ljubavi prema njemu, a i dalje imam inspiracije da to činim. Ponekad ga kudim, u prvi plan stavljam sve njegove mane, karikiram ga do besvesti, besan zato što mi se čini da postaje velika cirkuska šatra, dok ponekad, sve to stavljam sa strane, pravim se da to mane ne primećujem, govorim i pišem o njemu samo najlepše, kao pravi zaljubljeni deran. Istina je da se ovaj grad ne trudi da sakrije svoje loše strane
Na sebi ima belo odelo i crne prašnjave cipele.
Dok vam se predstavlja u najboljem svetlu, on istovremeno i kašlje, bez da stavi ruku na usta.
Ne folira se da bi ga zavoleli, i mrgud je i veseli pajac, ima najlepše odelo.
Neposredan, iskren, veliki gospodin i najveća bitanga.
Beograd.


Tekst u celosti preuzet sa http://svetozarrajcetic.wordpress.com/2014/10/21/beograd/

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.