уторак, 15. април 2014.

ZAŠTO PLAČU NAŠE IKONE?

  ZAŠTO PLAČU NAŠE IKONE?  
Već desetinama godina ikone u pravoslavnim hramovima plaču, raspeća liju miro, a ponegde i krv potekne. Neverne Tome ne veruju, naučnici vrše analize i kažu: nemoguće, ali istinito!
Iz drveta ikone teku mirisne suze, čiji je sastav istovetan sastavu ljudskih suza, sa još nekim sastojcima koji se ne daju analizirati, jer nisu od ovoga sveta.
Najviše plaču ikone u Americi, tom svetskom središtu antihristovskog bezakonja i nepravde, gde, po podacima policije, godišnje bespovratno nestane na desetine hiljada dece i omladine, koja velikim delom bivaju žrtvovana u satanističkim obredima i gde, od 1966., postoji zvanično registrovana "crkva satane".
Plakala je Majka Božja u albanskoj pravoslavnoj crkvi u Čikagu;
Iz ikone Majke Božje Iverske u kući Kanađanina Josifa Munjoza, pravoslavnog Španca, od 1982. teče celebno miro (Munjoz je, od strane jednog zlikovca, ubijen u jesen 1997; tek posle smrti saznalo se da je bio tajni monah);
U Novosarovskom manastiru u Teksasu iz očiju Bogorodice Vladimirske suze tako obilno teko da je, od 1985. kad je čudo počelo, zovu "Ridajućom" (potpisnik ovih redova je bio u dodiru sa suzom Ridajuće Bogorodice - njen miris je čudesan i ne prestaje)...
Plače ikona Hristova u crkvi Svetog Jovana, isto u Americi...
U mestu Cicero, država Ilinois, u antiohijskoj pravoslavnoj crkvi, Bogorodica lije suze. Tako i na drugim krajevima sveta.
Iz raspeća u mestu Maunt Pričard, Australija, teče miro od leta 1994;
Bogorodičina ikona u Kopenhagenu, u hramu Ruske Zagranične Crkve, proplakala je početkom 1995.
Plaču ikone po Rusiji, gde se krajem osamdesetih u Lvovu na čudesan način ukazala Presveta Bogorodica i najavila buduća stradanja.
U Grčkoj, iz jedne Hristove ikone u Atini potekla je krv, a iz druge suze; iz ikone Svetog Arhangela Mihaila miro.
Godine 1997. iz raspeća u hramu Solunske mitropolije potekla je krv...
Iz ikone Svetog Nektarija Eginskog u hramu blizu policijske akademije u Atini potekla je krv. Ima još puno sličnih primera, i ko zna koliko će ih tek biti.
Carstvo Božije plače nad grešnim i u tamu potonulim rodom ljudskim. Bog je Ljubav, i On je stalno brižan radi našeg spasenja: kad vidi kako Ga ljudi svojim delima gone, On ih na razne, a uvek prvo nežne, očinske načine opominje. Jedan od tih načina su i suze i krv koji se pojavljuju na svetim slikama Hrista i Bogorodice. Majka Božja je žalostiva Mati čitavog roda ljudskog: zar da ne rida gledajući ratove i ubistva, silovanja i sve moguće vrste zločina, kojima čovečanstvo ugađa satani, a ne njenom Sinu, Spasitelju sveta?
I kod Srba je bilo i ima znakova Božjeg prisustva, i to veoma mnogo; samo Srbi oči zatvaraju, i, kako kaže jedna bogomolnička pesma: "Ali narod ne haje, za grehe se ne kaje". Zato naša nesreća traje.
Evo nekoliko znakova i opomena Neba koji bi, da su na pravi način primećeni i primljeni, sigurno pomogli potomcima Svetog Save da se opamete i vrate Hristu.
Krajem sedamdesetih godina, u doba šiptarskog divljanja na Kosovu, u predelu u kome se nalaze Visoki Dečani bilo je veliko nevreme, i grom je udario u krst kupole manastirske crkve. Vatra je ispunila čitav hram. Najviše plamena je bilo oko ćivota Svetog kralja Stefana Dečanskog. Ništa nije oštećeno, ni ćivot, niti bilo šta u crkvi. Iguman ondašnji, otac Jusin (Tasić) o ovome je odmah obavestio nadležnog episkopa, potonjeg Patrijarha srbskog g. Pavla.
Iste godine, u selu Medna kod Mrkonjićgrada, četvrte nedelje Velikog posta, pri kraju Svete Liturgije pred sveštenikom koji je služio i trojicom starijih ljudi, članova Crkvenog odbora, sveti antimins se tri puta sam otvorio i sklopio (na antiminsu se služi Sveta Liturgija.) O ovom je izvešten i nadležni vladika i Sveti Sinod. Episkop raško-prizrenski Pavle, današnji Patrijarh, rekao je tada da ovaj događaj najavljuje veliko stradanje. Zbivanja u Bosni to potvrđuju.
1990. godine na zavesi oltarskih dveri u manastiru Studenici pojavila se suza u oku Svetog Save. Neki su je protumačili kao običnu mrlju od vlage, ali je bila reč o pravoj, i to krvavoj suzi. Otac ovog naroda, zaboravljen i odbačen od svoje dece, plakao je nad njihovom krvavom sudbinom u skoroj budućnosti.
U zimu 1991, u Sabornoj crkvi u Beogradu, iz raspeća Hristovog kraj ulaznih vrata, trnovog venca na Njegovom čelu i rane na rebru poteklo je miro.
Rat i patnje Srba u Hrvatskoj najavio je sledeći događaj:
U proleće 1991, pred početak nesreće, u kući Srbina iz Bjelovara desilo se da je kopija Ikone Majke Božje Lepavinske (iz manastira u blizini Križevaca), koja je preživela ustaško bombardovanje 1943, počela da se krstoliko kreće po zidu. Čudu je prethodila iznenadno zablistavanje sobe koja je bila u mraku (čovek je sedeo i gledao TV, a svetla su bila ugašena), kao i paljenje kandila samog od sebe. U sobi se stalno osećao miris ružinog ulja. Čudo krstolikog kretanja ikone uočili su mnogi, a potvrdio ga je i Mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. Jovan. Uskoro počinje raspeće Srba - Slavonaca, Krajišnika, Banijaca, Kordunaša, Ličana. Više nema Srbske Krajine, osim u tužnim uspomenama izgnanika i istorijskim dokumentima...
Mala crkva manastira Savina, u Herceg-Novom, 1992. i 1993. bila je svedok plakanja Hristove ikone; na Blagovesti 1992, u parohijskoj crkvi u Sevojnu, zaplakala je ikona Bogorodičina. 1989. plakala je kopija Trojeručice u Slancima nadomak Beograda... Nebo se, u proleće 1993, nad Radovanjskim lugom, mestom gde je ubijen Karađorđe, žarilo čitave jedne noći, a mnogi, nikom neshvatljivi zvuci, dopirali su odnekuda... I, naravno, u kobnoj 1995, godini izdaje Srbe sa one strane Save i Drine, kad su, u ime "mira", prodate stotine hiljada nesrećnika od beogradskih "mirotvoraca", grmelo je na Svetoga Savu, "usred zime, kad mu vreme nije". Dva-tri dana se o tome pričalo, a zatim se prešlo na svakodnevno veselo bezumlje i sitan, mišji život koji ne vidi dalje od nosa i stomaka.
Šta nas čeka?
Svakom razumnom čoveku jasno je da nas ne čeka ništa što bi se moglo nazvati radosnim događajima. Predstoji stradanje možda nebivalo u dosadašnjoj srbskoj istoriji. Naša Crkva je, preko svojih viđenih ljudi, a naročito Patrijarha Pavla, pozivala Srbe na pokajanje, na post, na molitvu, na ispovest, na Sveto Pričešće. Odazvali su se neki, ali u veoma malom, neznatnom broju. (U Beogradu, u svim hramovima, nedeljom na Liturgiji teško da bude više od tri do četiri hiljade ljudi! U prestonici od dva miliona stanovnika samo toliko ljudi se u nedelju, dan Božji, mole Bogu. A gde su ostali?)
Krajnje je vreme da se prenemo. Jer, već pomenuti znaci, pored toga što nas upozoravaju na blizinu propasti u koju sebe vodimo odričući se predačkih zaveta, Krsta Časnog i Slobode Zlatne, u isti mah nam govore koliko Bog zaista voli Srbe, i koliko je Njemu i Njegovim ugodnicima stalo do nas. Ako se pokajemo i urazumimo, još ima nade. "Stavio sam pred vas život i smrt, pa izaberite", govorio je Gospod preko proroka Mojseja.
Daj Bože da izaberemo život!


Tekst preuzat sa http://www.svetosavlje.org/

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.